Piše: Pavle PAVLOVIĆ

Ima tome osam godina kada sam je zapazio. Visoka, feš dama, izrazite ljepote koja više vuče na onaj naš slavenski sjaj. Zgodne su, naravno, i Holanđanke, ali imaju neku sjevernu hladnoću na licu, u očima. Ova kada prođe pored tebe, ili kada te pogleda osjećaš svu toplotu tamnih očiju na nježnom tenu, kojeg nisu izbrazdali vjetrovi kao kod većine domaćih žena. To je danak života na ravnoj plohi, gdje nema skrivanja od surove igre prirode.

Jednom smo u dugom redu pred kasom kvartovskog supermarketa, i progovorili koju. I ona i ja u trenu smo začuli  strane akcente kojima  smo bojili jezik ljudi u klompama. Nisam je pitao, a nije ni ona, iz koje zemlje, ali  znali smo da smo naši. Stranci u svijetu u koji je neko mukom, a neko dragovoljno stigao.

...S tim oko šestog aprila, započela je prije dva mjeseca.  Pri svakom susretu, a bilo ih je, majke mi, svaki put slučajno, dobacivala je, uz onaj vrući osmijeh – gospodine ne zaboravite šesti april! Meni ili nama to reći?! Ma, otkud zna koliko taj datum sudbonosan i koliko nam je živote promijenio?! Mora da joj je neko došapnuo da sam iz nekog balkanskog regiona, iz jedne brdovite podijeljene zemljice.

Možda me zato zgodna Ukrajinka upozoravala na šesti april. A, bio sam siguran da ona nema pojma o tome da su neki davni Nijemci bombradovali Kraljevinu Jugoslaviju 1941. ili da su partizani, kojima sam jednom u tandemu s dr Bakirom Nakašem odavao počast  kod Vječne vatre, tog dana oslobodili Sarajevo. Niti da je tog datuma počela ona krvava kalvarija Bosne i Hercegovine.

E, kad bi ti feš damo znala šta je meni šesti april ne bi uzalud riječi prosipala. Ili, to, možda, činiš s nekom namjerom? Uh, ne smijem o tome s gospođom mi u mene. Bilo bi belaja.

Imao sam tih šestih aprila dosta u životu. Prati me od kratkih hlača, pionirske marame, školskih sastava, prvih nagrada i razočarenja što nisam guzonjin sin. Napisao sam jednom u Osnovnoj školi "Slaviša Vajnera Čiča", koja je bila na sarajevskom Marijin Dvoru, najbolju priču o oslobodiocima s petokrama, što su 1945. godine umarširali u rodni grad. I kada sam očekivao nagradu, ona je nenadano otišla u ruke sina jednog sekretara partije.

Bilo je, naravno, još takvih štela u godinama odrastanja i zrelosti, ali su uvijek bile nadvladane svečarskim osjećajima i radošću da stariš s jednim gradom o kojem je Kemal Monteno, s Alijom Hafizovićem, napisao najljepšu himnu.

Onda je stigla 1992. Vodio sam neke emisije na ondašnjem  Trećem programu TV Sarajevo. I ne znam što mi bi da krenem uvjeravati moje prijatelje iz legendarnog vokalnog sastava Prijatelji da je sigurnije  35. godišnjicu  postojanja, prije njihovog planiranog Šestoaprilskog koncerta u Narodnom pozorištu, prvo obilježiti u mojoj emisiji. I zloguko sam bio u pravu.

Tog šestog aprila umjesto Prijatelja u Pozorištu pojavili su se neprijatelji grada i tadašnjeg zajedničkog života po prozorima i krovovima baksuznog Hotela Holiday Inn.

...Ama, ostalo već znate. Sve je otišlo u tri...Otišlo  u tešku istoriju koju i danas živimo na svim krajevima ove sve eksplozivnije kugle. Od 92. plašim se svakog aprila. To je najnesretniji mjesec našeg regiona, posebno naše državice.  Puj, baksuz, neće se, valjda, uskoro opet zakuhati.

Nego, evo opet one feš dame. Očekujem sad će mi prići i ponovo podsjetiti da ne zaboravim na šesti april. E, vala, pitaću je ovog puta, što je navalila na mene? I taman sam krenuo kad se ona  koji metar prije mene zaustavi  u srdačnom razgovoru s  komšinicom Sjaan. Starom, dobro ženom, koja poznaje svakog u kraju i čuje razne priče.

Poslije mi Sjaan otkriva tajnu o feš dami. Stigla je prije desetak godina iz Ukrajine. Sretno se udala za majku dvoje djece, koja je zbog lijepe dame sa istoka ostavila muža. Nakon, gotovo, dvije decenije sretnog braka.

- Mnogi su mislili da je to strankinja uradila zbog dobijanja papira za boravak u Holandiji. Ali, vidi njihova ljubav još traje – govori  susjeda, koji mi uvijek tvrdi da ne zabada nos u tuđe poslove i živote.

A, meni tek poslije bilo jasno zašto me zgodna Ukrajinka upozoravala na šesti april. Nju je jedino zanimalo da što više glasača zemlje lala i kanala izađe na referendum oko Ukrajine i  da svoj glas  postepenom približavanju te nesretne države Evropskoj uniji. Znala je feš dama da je ovdje puno onih koji su protiv  zvaničnog Kijeva. Kao, tamo cvijeta korupcija, ugrožene su ljudske slobode, posebno nacionalnih manjina i homoseksualnih grupa. Birališta na kojima se odlučivalo o budućem  čvršćem odnosu EU i Ukrajine, što su neki smatrali i polukorakom ka punopravnom članstvu u zajednici 28 država, bila su otvorena, pogađate već, šestog aprila. Poslije tog datuma  Ukrajinka me  pozdravljala nekako bezvoljnije i nije mi više dobacivala ne zaboravi šesti april. Činilo mi se da sam joj u očima vidio tugu, razočarenje što je 61 posto holandskih glasača na tom refendumu bilo protiv približavanja Ukrajine Evropskoj uniji. I ja sam se nedavno osjećao kao dama koju pominjem. Sve države kandidati za ulazak u EU, baš kao što je i BiH, strahuju od stave Kraljevine Holandije. Ona je najoštriji filter i najčešće ključna prepreka na putu ka Briselu i zastavi sa zlatnim zvjezdicama. A u holandskim medijima je upravo proteklih mjeseci bilo mnogo priloga o korupciji, nacionalizmu, ljudskim slobodama i pravima homoseksualnih grupa.

…E, onda u mojoj bosanskoj glavi  sinu da je mjesec april, tačnije, njegov prvi dan prije 24 godina bio važan, upravo, i za ovu Ukrajinku. Da tog dana nisu zakonski sklopljeni prvi homoseksualni brakovi, ko zna bili me feš dama danas upozoravala na šesti april.

Zato ću joj, čim je sretnem,  čestitati važan datum. Nećete to biti zakašnjela prvoaprilska šala, nego ozbiljno podsjećanje na dan kada je Holandija prva u svijetu krenula sa zakonskim krunisanjem ljubavi istopolnih partnera. Od tada je registrovano na desetine hiljada takvih brakova.  Statistika donosi i jednu zanimljivosti. Do sada se više razvelo tih vjenčanih lezbijskih parova, nego homoseksualnih. Izgleda da je muškarac  muškarcu vjerniji. Zato je brak Ukrajinke sa Holanđakom još vrijedniji.

Inače, poslije Kraljevine Nizozemske nezaustavljiv  je niz zemalja koje zakonski priznaju istopolne brakove.

Kada će to biti i u BiH, meni nije toliko važno, koliko bih volio da šesti aprili budu kao ranije. Da se ne zaborave, baš, onako kako me je podsjećala feš dama, Svjetlim datumima treba se ponositi, a ne stiditi, zaboravljati.

A, neki uporno pokušavaju da svjetla sjećanja prekriju snijegovi, ruzmarin i šaš.