Pokraj zgrade u kojoj sam živio, u sarajevskom naselju Dobrinja, tamo gdje su trolejbusi dovršavali svoj krug i započinjali novi, postojalo je malo naselje radničkih baraka.  Ponekad bi, za tihih ljetnjih noći, do mene doprlo zveckanje njihovih flaša zidarskog piva i unučića sa šljivom.

Tada bih izašao na balkon i naprezao se da ih vidim. Uzalud: pogled je dopirao samo do parkinga, do posljednjih bandera gradske rasvjete, ispod kojih su prolazila vozila gradskog saobraćaja. Iza prstena svjetlosti bio je prostor koji je imao ostati u mraku, neviđen: drvene kućice u kojima su živjele siluete koje su danju radile na visokim zgradama i ložile visoke peći – tamo su bili naši radnici, koji su pijani pjevali Šabana i razmišljali o svojim porodicama, zavičaju, ili kamo već idu misli tužnih ljudi, piše Andrej Nikolaidis u kolumni za crnogorski portal CDM.

Da bi se razumio taj život u radničkim barakama, potreban je Dostojevski. Umjesto slavnih udarnika koji grade našu svijetlu budućnost, umjesto heroja rada, u tim barakama su, ali to znam tek danas, umorni ljudi u poderanim čarapama pušili i zurili u plafon. To nije bio prizor iz bajki o socijalističkom samoupravljanju, nego slika iz “Zapisa iz mrtvog doma”. Ti radnici nisu gradili svijetlu budućnost svoje djece – njihova su djeca na svijetlu budućnost imala manje izgleda od djece onih koji nisu radili. Oni su bili na robiji, a da nisu počinili zločin i da im nijedan sud, osim ako sudom ne smatramo čin rođenja, nije izrekao kaznu.

Danas se radnika malo ko i sjeća. Znaju li današnja djeca ko je bio Alija Sirotanović? U jednoj zemlji seljaka na brdovitom Balkanu, vjerovali ili ne, nekada su rudari bili heroji mnogih djetinjstava. Ne pjevačice i pjevači, ne opasni gradski momci i tranzicioni pobjednici, ne političari, ne oni u elegantnim odijelima i skupim automobilima. Ne: nego oni odrpani i prljavi, oni koji su se vozili autobusima na blatnim međugradskim linijama, od radničkih naselja do fabrika i kopova: radnici i rudari.

Još malo pa se nećemo sjećati ni kako radnici izgledaju. Kroz generaciju ili dvije, djeca nove Crne Gore neće ni znati da su nekada postojale fabrike u kojima su ljudi nešto proizvodili i tako zarađivali za život svojih porodica.

Ali mi nešto stariji ih se sjećamo, naših radnika, koji su naši postali tek kada su izumrli, kada smo ih izgubili. Sjećamo ih se kako u prodavnicama u društvenom vlasništvu kupuju jeftinu hranu ili iz velikih staklenih boca piju pivo na obližnjoj klupi. Jeste: Titova se Jugoslavija zvala radničkom zemljom – ali radnici su u njoj bili gubitnici, baš kao u svakoj drugoj zemlji svakog od svjetova i vremena.

Mi, iz srednje klase, često smo ih sažaljevali, onako, sa sigurne distance i malo izvisa, kako zapadnjačka srednja klasa sažaljeva gladne Afrikance, Azijate pod cunamijem ili nas, ratoborne Balkance – ali nikada nismo iskreno voljeli vazda umorne građevinske i fabričke radnike, prosto zato što smo osjećali da u hijerarhiji te tobože radničke zemlje nema nikog ispod radnika, zato što su se svi sinovi inžinjera i pisaca osjećali superiornim u odnosu na njih, kao što se danas djeca vlasnika kockarnica, lanaca mesnica i raznih članova raznih upravnih odbora osjećaju superiornim u odnosu na djecu inžinjera i pisaca.

Danas je Prvi maj i vrijeme je radničkih okupljanja i proglasa, koji do javnosti stižu kao pisma iz prošlosti. Kao pisma iz boce, izvađena iz mora nakon decenija lutanja. Nema nikoga ko bi to želio pročitati, niti više ima onoga ko je to napisao. Samo glas iz prošlosti u gluvim ušima sadašnjosti. Samo još jedan eho prije nego sve bude prokopano, zatrpano i na tom zaravnjenom tlu niknu tornjevi “bolje budućnosti”.