Piše: Andrej Nikolaidis (CdM)

Mandić je Kos uručio figuricu zgrade koja je simbol okupacije Crne Gore, ukidanja njene državnosti i svođenja na Zetsku banovinu. U pitanju je, dakle, kvislinško-okupaciona memorabilija kakvima je Mandić zatrpao podrume Skupštine i koje odatle vadi pa dijeli šakom i kapom: od čovjeka koji mu nabavlja rakiju do viđenih gostiju iz EU.

Komesarka Kos je poklon primila i uljudno zahvalila. Nota bene: ni ona ni njen protokol na poklon nisu imali primjedbi. Mandić je u priču upleo i Johana Satlera, prvog čovjeka EU u Zetskoj banovini, pardon: Crnoj Gori, jer je izveo abortirani pokušaj humora, pa poručio da Satler može uzeti figuricu ako Kos to ne želi. Legenda kaže da se prisutni toj šali, dostojnoj Karla Krausa ili Monti Pajtona i danas smiju – sinoć od kikotanja oka nisu sklopili.

Dobrom dijelu crnogorske javnosti je Mandićev gest zasmetao i sada negoduju.

Dozvolite da ponudim drugačiju perspektivu.

Andrija Mandić želi vaš bijes i negodovanje. On vašim bijesom hrani svoje biračko tijelo. Kada bjesnite zbog njegovih bijednih provokacija, reagujete tačno onako kako on želi i kako mu je potrebno. On svojem biračkom tijelu nije završio ništa, osim što je zaposlio i njih i sve što su imali u oboru.

Jezik je i dalje crnogorski, mauzolej je i dalje Meštrovićev, Ustav je netaknut i takav će i ostati. Sve što Mandić može je da dijeli goblene, bezvrijedne akvarelštine i figurice sa motivima velikosrpskih fantazija. On je kao djevojčice koje razmjenjuju postere sa jednorozima na vrhu Lovćena i Barbikinu odjeću sa 4 S na grudnjaku. Od svega za što se ikada zalagao, on nije završio ništa. On je tu đe je jer je njegova funkcija da pred ulazak u EU pacifikuje srpsko biračko tijelo. I ono je pacifikovano, kao da je na morfiju.

Ipak: da se ko ne bi sjetio pa pitao „a što bi sa državljanstvom, jezikom, zastavom i kapelom, što bi sa onim da ne priznajemo nezavisnost, ni Crne Gore ni Kosova“, Mandiću je potrebno da vi bjesnite, pa da svojima kaže: evo vidite kako sam ga zavalio Dukljanima, evo ih vrište kao Damjanov Zelenko. I onda ovima bude toplo oko srca.

Andrija Mandić je argat na našem projektu, jer je nezavisna Crna Gora u NATO i EU baš to – naš projekat. Taj se čovjek čitav život zalagao, izjašnjavao i borio za suprotno: za Crnu Goru sa Srbijom duboko u gravitacionom polju Rusije. Pa Mandić se sa Putinom slikao više puta nego Forest Gamp sa poznatim ličnostima. U Briselu znaju da će Andrija posao odraditi dobro – jer konvertiti su uvijek najekstremniji i na njih se moć uvijek može osloniti. Mi prema njemu, naravno, osjećamo prezir, ali niko se pametan ne odriče prebjega sa druge strane.

Dok god ne zaustavlja EU integracije i ne ide krampom na Ustav, koji po zakonu, u dijelu identitetskih pitanja, nikada neće moći da promijeni, neka zadovoljnim predstavnicima EU dijeli simbole okupacije i nestanka države u koju su došli, neka sa Momom Koprivicom fantazira o srpskom svetu unutar EU, neka sa Dodikom čiji RS nije i nikada neće biti država usaglašava visoke „državne“ politike.

Da li Mandić misli slova od ovoga što priča ovima iz EU? Naravno da ne misli. Ali vlast je slatka, a vlasti bez Brisela nema. Budući da zasad nemamo izbornu većinu da Mandića sklonimo sa mjesta predsjednika Parlamenta, barem možemo da ne nasijedamo na njegove provokacije i tako mu olakšavamo posao.

Andrija Mandić danas nije četnički, no habsburški vojvoda. Kad god vas iznerviraju njegove seosko-pijačne fore, sjetite se: čovjek koji je čitav život bio protiv Crnogorskog jezika onaj je koji će Crnogorski učiniti službenim jezikom Evropske unije, koja je protiv ruske agresije na Ukrajinu; Evropske unije u koju Srbija neće ući još barem pola vijeka pa će zbog toga njeni građani na ulasku u Crnu Goru, kao buduću EU i Šengen zemlju, morati prolaziti rigorozne provjere; Evropske unije na čijim granicama, dodirujući se sa Crnom Gorom, stoji nezavisna država Kosovo.