Piše: Gojko BERIĆ (Oslobođenje)

Da prošlost određuje sadašnjost, a sadašnjost budućnost – pravilo je s kojim barem mi u Bosni i Hercegovini imamo i previše iskustva. Dovoljno je prelistati ovdašnje dnevne novine i shvatiti koliko se prošlost, bliska i ona manje bliska, isprepliće sa životom čitavih generacija. Nad svakim novim danom koji svane lebde tamni oblaci proteklog rata, provocirajući kolektivne etničke emocije kakve nisu bile u stanju proizvesti nikakva dosadašnja mirnodopska dostignuća, pogotovo ako se zna da su ona, suma sumarum, daleko od očekivanih i željenih. Resentimenti rata oživljavaju na mezarjima i grobljima, u sudnicama, džamijama i crkvama, u knjigama i na stratištima, čak i na raznim tribinama. A najsnažnije u dušama ljudi. Naša usta su puna prošlosti, govor o njoj je svakodnevan i neiscrpan, za razliku od govora o miru, pomirenju i normalnom životu, a pogotovo od govora o budućnosti koji u ovoj zemlji odavno više nikoga ne zanima, osim što služi kao ikebana u prigodnim obraćanjima političara. Svako obilježava datume svog stradanja i odaje počast isključivo svojim žrtvama, jer su tuđe žrtve “zaslužile” da budu žrtve.

Uostalom, zar se i čitav politički život ne odvija u znaku teorije za koju uporno agituje Milorad Dodik, a koja prija ušima i bošnjačkih i hrvatskih nacionalista – da Srbi, Bošnjaci i Hrvati nemaju ništa zajedničko, pa ni zajedničke ciljeve. Ako je tako, onda prema toj ekskluzivno antihumanističkoj i nacionalističkoj teoriji ne mogu imati zajednički odnos ni prema nevinim žrtvama agresije i međusobnog ratnog pokolja. A zapravo su jedino te žrtve simbol zajedničkog civilizacijskog poraza sva tri naroda, poraza koji ih je vratio stoljeće unazad. Podrazumijeva se da je pojedinačna krivica za ovu tragediju različita i nikako se ne može raspodijeliti na ravne dijelove. Ali nije sva nevolja u ekskluzivno etničkom obilježavanju događaja iz proteklog rata, problem je u njihovoj naknadnoj interpretaciji. Tu onda nastaje prava rašomonijada. Prema zvaničnim verzijama zavađenih strana, svaka od tri vojske vodila je odbrambeno-oslobodilački rat, pa ispada da niko nikoga nije napadao?! A ako niko nikoga nije napadao, onda rata nije ni bilo, osim u nekakvoj virtualnoj formi. U drugom činu tog mirnodopskog licemjerja, progon i ubijanje civilnog stanovništva slave se kao vojne pobjede, a ratni zločinci najvećeg kalibra kao nacionalni heroji. To je postao sindrom emotivnih potresa s kojima živi sve malobrojnija rodbina njihovih žrtava, koje su tako po drugi put pobijene, sada plotunima likovanja zlikovaca nad vlastitim zločinom.

Ako zanemarimo Jasenovac kao istorijski račun između Srba i Hrvata, Bosna i Hercegovina ostaje živi primjer do kakvih međuetničkih trvenja – političkih i emotivnih – dovodi relativizacija i poricanje vlastitih ratnih zločina. Vučić i Dodik, ujedinjeni srpski vladari na Balkanu, nepokolebano poriču genocid počinjen nad Bošnjacima u Srebrenici, naprosto zato što oni “misle” da genocida nije bilo. Kao da je taj strašni zločin stvar nečijeg mišljenja, a ne tvrdokorna činjenica ovjerena pečatima dva međunarodna suda. Istina, Vučić i Dodik priznaju da je u tom bosanskom gradiću počinjen zločin, ali kao da im je srce puno kad vide da je širom Beograda i Srbije, i diljem Republike Srpske, izniklo na stotine murala Mladića i Karadžića, dvojice bitangi, najodgovornijih za genocidni pokolj počinjen julskih dana 1995. godine. Dodik je ovih dana izašao u javnost sa najnovijim “objašnjenjem” zašto se to desilo: “Srpska vojska je bila umorna od četverogodišnjeg rata i pod pritiskom osvetničkog nagona”?! Kao da to mijenja činjenicu da je u Srebrenici počinjen genocid. Dvojica srpskih vladara i njihovi sljedbenici u tumačenju srpskih ratnih zločina i odgovarajućih presuda Haškog tribunala, mogu o tome misliti šta hoće. Njihova stvar. “Mišljenje je kao stražnjica, ima je svako”, misao je koju je izrekao Clint Eastwood.

U čitavoj ovoj priči zanimljiva je jedna finesa kojom se služi politika koja nije u stanju, niti želi da se suoči sa vlastitom prošlošću. Njome se poslužio i Milorad Dodik kad je, prisustvujući nedavnom otvaranju obnovljene banjalučke džamije Arnaudije, rekao kako je njeno rušenje bila greška. Rušenje 16 banjalučkih džamija, među njima i čuvene Ferhadije, bilo je, dakle, “greška”; masovno etničko čišćenje nesrpskog stanovništva, sa epicentrom u Banjoj Luci, bilo je “greška”; Prijedor i Manjača bili su “greška”; na hiljade ubijenih civila u srpskim konclogorima bilo je “greška”. I Srebrenica je bila “greška”. I ubijanje Vukovara i Sarajeva bilo je “greška”. I Miloševićeva, odnosno Tuđmanova politika prema Bosni i Hercegovini bila je “greška”. I hrvatski konclogori u Hercegovini i progon Bošnjaka bili su “greška”. Kao da je riječ o greškama počinjenim u saobraćaju, a ne o užasnim zločinima! Kako onda sve to smjestiti u isti paket sa političkom odlukom da zemlja krene putem euroatlantskih integracija?

I na kraju svih tih “grešaka”, Milorad Dodik vadi iz rukava posljednju kartu, objavljujući urbi et orbi kako će u slučaju da rezolucija o genocidu u Srebrenici bude usvojena, Bosna i Hercegovina biti trajno podijeljena. Već 32 godine traju radovi na njenoj podjeli. Zar još nije podijeljena?