Nijedan državnik se nije toliko trudio spriječiti usvajanje Rezolucije o Srebrenici pred Generalnom skupštinom Ujedinjenih nacija kao predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić. Neko bi mogao reći da je to normalno jer su počinioci genocida, kao i Vučić, pripadnici istog naroda. Međutim, postoji veza između njega lično i onoga što je počinjeno u julu 1995. godine u UN-ovoj zaštićenoj zoni Srebrenica pišu u svojoj analizi za austrijski Kurier profesori Jasmin Medić i Emir Kahrimanović.

U julu 1995. godine, dok se u istočnoj Bosni odvijalo masovno pogubljenje bošnjačkih civila, 25-godišnji Vučić, tada poslanik ultranacionalističke Srpske radikalne stranke (SRS) u srbijanskom parlamentu, poslao je poruku međunarodnoj zajednici: “Ako ubijete jednog Srbina, mi ćemo ubiti stotinu muslimana…”

OTVORENO ZA "VELIKU SRBIJU"

Bio je jedan od najistaknutijih lidera SRS-a, koji se otvoreno zalagao za stvaranje Velike Srbije, koja bi pored Srbije i Kosova obuhvatala i Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu, kao i dijelove Hrvatske. SRS je otvoreno podržavao kasnije osuđene ratne zločince, čak negirao i veličao zločine nad bošnjačkim, hrvatskim i albanskim civilima.

U međuvremenu, Tribunal za ratne zločine u Hagu podigao je niz optužnica protiv osumnjičenih ratnih zločinaca, uključujući Radovana Karadžića (tadašnjeg predsjednika Republike Srpske) i Ratka Mladića (komandanta Vojske Republike Srpske). Optužbe protiv dvojice vodećih Srba iz RS-a uključuju glavnu optužbu za genocid u Srebrenici i ubistvo preko 8.000 bošnjačkih civila u julu 1995. godine. Kako bi pokazao svoju lojalnost prema obojici, Vučić je 2007. godine na zgradu liberalne TV stanice B-92 zalijepio plakate sa natpisom “Bulevar Ratka Mladića”.

Odmah nakon toga, u srbijanskom parlamentu je objavio: “Svaka kuća cijele porodice Vučić, a mi nismo mala porodica, imaće otvorena vrata za generala” i pokazao plakat na kojem je pisalo: “Sigurna kuća za Ratka Mladića”.

Nekoliko dana nakon hapšenja Radovana Karadžića 2008. godine, u Srbiji su izbili kontraprotesti. Već tada je Vučić bio učesnik protesta koje je policija morala nasilno zaustaviti. Svi koji tada nisu učestvovali predstavljeni su kao izdajnici srpskog naroda.

ON JE I DALJE ISTI

Iako je prešao u umjereniju nacionalističku stranku, on je u suštini i dalje isti kao 1990-ih i u prvoj deceniji 2000-ih. Samo je svjestan da je pametnije pronaći ravnotežu između Istoka i Zapada nego tradicionalno ultranacionalistički narativ. Današnji Vučić ne može ponovo nastupiti sa najavom sigurne kuće, ali je agilan u borbi da predstavi događaje u Srebrenici na način koji nije u skladu sa istinom i dokazanim genocidom. Stoga je u njegovom interesu, u saradnji sa autokratskim državama poput Rusije, Bjelorusije, Kine i Sirije, spriječiti usvajanje rezolucije u Generalnoj skupštini UN-a.

Time cijela diskusija dobija geopolitičku i međunarodno-pravnu dimenziju. Jer sada kulminira borba za prevlast u tumačenju događaja u Srebrenici u borbi za važan presedan.

S jedne strane autokratske države koje poznaju “potrebe” da čuvaju državni interes u ubistvima (Rusija u Čečeniji, sukob Ujgura i Asadov upotreba gasa), a s druge strane one države koje, uz svu kritiku, poznaju i dozvoljavaju javne debate, suočavanje s prošlošću i time rješavanje konflikata (u najširem smislu demokratski Zapad). Odustati od toga ili ne usvojiti rezoluciju značilo bi pretrpjeti još jedan poraz u globalnom kulturnom ratu između ekonomski dinamičnih, ali autokratskih država i slobodnog svijeta. Konačno, aktuelna debata je i simptom političke klime u Srbiji, kojom i dalje vlada autokratska politička kasta u smislu svog nacionalističkog vodstva krvavih 90-ih.