"Imao je šansu kakvu nije imao nijedan crnogorski političar još od 1997. godine - da Crnu Goru u potpunosti inkorporira u zapadni sistem i time učvrsti njenu stabilnost i održivost. Imao je otvorene karte s druge strane, išlo ga je kako obično ide početnicima - išlo ga je sjajno. Od bjelosvjetskog berzanskog mešetara sa sumnjivim kontaktima do premijera zemlje koja je ravnopravna članica NATO saveza i potencijalno prva članica EU - i podržavaoci i oponenti davali su mu izglede, namigivali i vjerovali. U trenutku izbora za premijera gotovo da nije imao opozicije sem frustriranog bivšeg premijera koji je poslije završetka rekordnog tehničkog mandata zaista trebao prije posjetiti psihologa no se ponovo laćati poslaničkog hljeba", piše profesor Boban Batrićević za AntenuM.

Ali, Milojko Spajić je ubrzo pokazao političku limitiranost - početnička sreća okrenula se protiv njega. Umjesto da se dugoročno tvrđe počeo oslanjati na istinski proevropske političke snage i graditi mostove s civilnim sektorom i nezavisnim organizacijama, Spajić se svjesno odlučio na kratkoročno lakšu računicu - da zajaše velikosrpsku divlju konjinu koju je gotovo do juče finansirao Kremlj (o čemu je još 2022. pisao VOA) i usmjeri njegove uzde ka Evropskoj uniji. Zapadnim partnerima, a i mnogim domaćim "evropejcima" počeo je prodavati priču kako je taj konj dobar, kako će ga dresirati, kako će osovina PES-DF (ZBCG) + Demokrate donijeti stabilnost i neophodne reforme te uvesti Crnu Goru u EU. No, ta je dresura postala preskupa, pa je Spajićev opstanak na čelu Vlade postao nemoguć bez velikih ustupaka: da bi ostao premijer dobio je listu želja:

1. Da izmijeni politiku sticanja crnogorskoga državljanstva
2. Da pogorša dobrosuśedsku politiku s Hrvatskom, Bosnom i Hercegovinom i Kosovom
3. Da rekonstruiše Vladu i dobar dio izvršnog kolača prepušti najretrogradnijim subjektima svoje koalicije

I - Milojko Spajić će sve to uraditi. Očigledno mu se dopala uloga premijera. Śećam se kuloarskih priča s podgoričke pjace kad je trebao postati premijer - postojala je bojazan da Milojko sve odjednom ne napusti i kaže: što će meni ovo, idem ja nazad u Singapur. Nije napuštio, naprotiv, dopala mu se uloga premijera, dopale su mu se pośete na visokom nivou, toliko se odomaćio da je počeo narušavati državni protokol te skandalozno kulirati predśednika Bugarske.

Da rekoh, Milojko je pristao biti kalodont za četnički karijes. Jednako kako kalodont nema efekta da liječi zubnu bolest, tako ni Milojko nema snage da izliječi svoje koalicione partnere od anticrnogorstva i antizapadnjaštva. Milojko je kadar samo uklanjati zadah i pričati stranim diplomatama kako će Mandić postati proevropski. To se nikad neće desiti. EU kakvom je vidi Mandić, nije EU jednoga Šumana. To je EU Viktora Orbana i zato je Mandić navodno proevropski, a zapravo u suštini svoga bića Andrija Mandić je političar antievrope, što uostalom pokazuje kompletan njegov politički background.

Možda će Milojko ostati premijer, ali sudbina Crne Gore uskoro može biti zapečaćena. S liberalizacijom državljanstava otvoriće se Sedmi pečat gaženja demokratije - autobusi s glasačima iz Srbije i Republike Srpske donosiće nam evropske vrijednosti jednako kako ih donose srpskom režimu. Izglasavanje Rezolucije o Jasenovcu otvoriće front s Hrvatskom, vrlo važnim partnerom u pristupu EU. Pogoršanje odnosa s BiH i Kosovom imaće odraza u opštoj bezbjednosnoj slici regije. Kad DF(ZBCG) uđe u Vladu, počinje totalna disolucija crnogorske nezavisnosti i potpuno kačenje Crne Gore na Ibarsku magistralu, kao nekad. Ali koga briga, Milojko će biti premijer.

Mada, istorija ga neće zabilježiti ni kao reformatora ni kao ozbiljnu figuru. Zauvijek će ostati samo kalodont za četnički karijes, lider ogavno populističkog eksperimenta koji će se raspasti čim DF(ZBCG) zagospodari sistemom. Ljudi će ih pamtiti samo po tome da su bolje znali engleski od maternjih jezika, da ih je u Skupštini zastupao bivši Bemaksov radnik Vasilije Čarapić te da su Tihomira Dragaša zvali Džejmi Lanister s Ali Ekspresa. Ali kažem, nema veze, Milojko će biti premijer.