Piše: Avdo AVDIĆ (Istraga)

Narod kojem mezarje postane najbitnija državna institucija, nema perspektivu. Jer samo takav narod može proizvesti zvaničnike koji kosti srebreničkih Bošnjaka koriste kao grudobran u borbi za ostvarenje svojih političkih ciljeva. Srebreničkim kostima hrani se bošnjački ego.

Ne mogu Milorad Dodik i svi BIA-ini botovi svojim lažima nanijeti ni približnu štetu srebreničkom genocidu i bošnjačkom narodu, koliko to mogu učiniti oni koji se “sjećaju” jula 1995. godine. Počelo je javnim i policijskim obračunom direktora Memorijalnog centra Emira Suljagića i predsjednika Upravnog odbora Memorijalnog centra Hamdije Fejzića, a završilo još javnijim duelom ambasadora BiH u UN-u Zlatka Lagumdžije i ministra vanjskih poslova BiH Elmedina Konakovića. Centralna tema oba sukoba je genocid u Srebrenici. Ustvari, Suljagić, Fejzić, Lagumdžija i Konaković vode javnu prepirku o tome kome pripada genocid.

Ako je, kako tvrde, Srebrenica iznad svega, zašto su svi dopustili da njihov ego bude veći od Srebrenice? Zar je bitno da li će u UN-u govoriti Lagumdžija ili Konaković, ako će obojica govoriti o tome kako je julu 1995. godine u Podrinju ubijeno preko osam hiljada Bošnjaka i kako vlasti Republike Srpske i Srbije i danas negiraju genocid? Očito jeste. Jer i Lagumdžija i Konaković svojim prepiskama pokazuju da im je bitnije ko će govoriti u UN-u nego šta će govoriti o genocidu. S tim da je u ovom slučaju Lagumdžija pokazao da je veći egomanijak, jer je, upravo on, koliko god to negirao, lansirao internu prepisku sa Ministarstvom vanjskih poslova BiH.

Ko ima pravo da priča o srebreničkom genocidu? Svako ko govori istinu. I niko ko, govoreći tu istinu, želi promovisati sebe. A upravo nam se dešava ovo drugo. Emir Suljagić je direktor Memorijalnog centra Srebrenica. Uradio je ogroman posao za Centar i lansirao priču o srebreničkom genocidu u sve dijelove svijeta. I zbog toga se njemu, donekle, i može progledati kroz prste kada, u nemogućnosti da smiri svoj ego, napravi ispade poput onog sa Hamdijom Fejzićem. Hamdija Fejzić je preživio Srebrenicu, organizirao je početkom devedesetih godina otpor u tom gradu, pa se i njemu, isto tako, ponekad mora progledati kroz prste kada napravi greške poput montiranja procesa Emiru Suljagiću. Osim toga, obojica u julu 1995. godine bili u Srebrenici i oni su – svjedoci genocida, koji svojom glasnoćom moraju nadoknaditi glasove svih onih ubijenih u julu 1995. godine kako bi se, barem, činilo da Beogradom potpomognuti Ratko Mladić i Radovan Karadžić nisu uspjeli realizirati genocidne namjere.

No, šta ćemo sa ovim drugim koji glasno pričaju Srebrenici samo zato da bi sebe stavili u prvi plan? I da bi saprali svoje grijehe prema Bošnjacima.

Kada sam prošle godine upitao Christiana Schmidta zbog čega je Bošnjacima oduzeo pravo odlučivanja prilikom formiranja aktualnog saziva Vlade Federacije, visoki predstavnik je rekao: “Ja sam bio u Srebrenici, moj prijatelju”.

Ja, i?

To što se Christian Schmidt pozivao na mrtve srebreničke Bošnjake, pravdajući svoju odluku kojom je obespravio žive Bošnjake ide u prilog tvrdnji s početka ovog teksta – narod kojem je mezarje najbitnija institucija, nema perspektivu.

Zbog toga što podržava Memorijalni centar Srebrenica, Christian Schmidt misli da ima pravo da u Dubrovniku sa premijerom susjedne države Hrvatske razgovara o izmjenama Izbornog zakona u Bosni i Hercegovini. A premijer susjedne države Hrvatske, koja i danas, unatoč presudama iz Haaga, negira učešće u Udruženom zločinačkom poduhvatu Herceg-Bosna, koristi Srebrenicu u svom obračunu sa Crnogorcima. Koji, opet, zbog Srebrenice i rezolucije, pravdajući se Srbiji, usvajaju rezolucije o Jasenovcu.

Srebrenički genocid je postao moneta za potkusurivanje. Svjetsko, regionalno i lokalno potkusurivanje. I još jednom – ko ima pravo pričati o Srebrenici? Svako ko će reći istinu o genocidu. I niko ko, govoreći tu istinu, želi promovisati sebe i prikrivati svoje političke greške.