Glavni junak naše današnje priče je Stjepan Tomaš Ostojić. Bio je kralj Bosne od novembra 1443. do svoje smrti 1461. godine.

Njegovu vladavinu obilježio je građanski rat sa Stjepanom Vukčićem Kosačom, zatim brak s njegovom kćerkom Katarinom te sukobi s Đurađem Brankovićem i Turcima. Ostao je upamćen i kao jedini bosanski vladar koji je progonio pripadnike drugih vjeroispovijesti, preciznije bosanske krstjane, kojima je i sam pripadao prije dolaska na prijestolje.

Stjepan Tomaš bio je vanbračni sin bosanskog kralja Stjepana Ostoje. Imao je zakonitog polubrata, kralja Stjepana Ostojića, koji je umro 1422. godine, i starijeg, također nezakonitog brata Radivoja, koji se s Tvrtkom II neuspješno borio za bosansku krunu. Tomaš je odgajan kao krstjanin s obziromna to da je to bio i njegov otac.

U novembru 1443. godine umro je Tomašev stric, kralj Tvrtko II, ne ostavivši iza sebe nasljednika. Tomaša je umirući kralj proglasio svojim nasljednikom, što je i sam Tomaš kasnije u povelji tvrdio, kako bi spriječio da njemu omrzli Radivoj postane kralj. Tvrtkovu odluku potvrdio je i bosanski stanak i formalno ga izabrao za kralja, pa je prijelaz vlasti na novog kralja tekao relativno glatko. Stanak je, najvjerovatnije, podržao Tomaša zato što su, po Tvrtkovom ugovoru o nasljedstvu iz 1427. godine, grofovi Celjski, rođaci Kotromanića, trebali postati bosanski kraljevi.

Međutim, vojvoda Stjepan Vukčić Kosača nije se složio s ovim izborom i odmah je izrazio podršku Tomaševom bratu Radivoju, koji je tada živio na dvoru Kosača i kojeg su od 1432. do 1435. u borbi za krunu podržavale Osmanlije. Budući da su u ratu bili kralj Tomaš i herceg Stjepan, Tomaš je odlučio poduzeti akcije protiv Kosača i Osmanlija. U maju 1444. godine kralj Tomaš je iz Srebrenice protjerao Osmanlije da bi već u junu iste godine potisnuo hercega Stjepana iz zapadnog Huma.

Tomaša je odmah podržao Ivaniš Pavlović, a za kralja Bosne ga je priznao i Janko Hunjadi, regent ugarskog kralja Ladislava V. Međutim, Hunjadi nije slao kralju vojsku, kao što ni vojvodi vojnu pomoć nije pružao njegov novi saveznik, napuljski kralj Alfons. S druge strane, Kosači je pomagao srpski despot Đurađ Branković te je brzo uspio vratiti zemlju koju mu je Tomaš bio oteo. Tako je Tomaš opet izgubio Srebrenicu.

Pokatoličavanje i mir s Kosačom

Papa Eugen IV 29. maja 1445. godine izdaje dokument kojim priznaje Tomaša, koji se nedugo prije toga preobratio na rimokatoličanstvo, za kralja Bosne i legitimizira kao da je zakoniti sin kralja Ostoje. Istim dokumentom poništio je Tomašev brak s krstjankom Vojačom, majkom njegovog prvorođenog sina Stjepana Tomaševića. Početkom sljedeće godine konačno sklapa mir s Kosačom koji ga priznaje za kralja.

Mir je zapečaćen vjenčanjem Tomaša i Kosačine kćerke Katarine po katoličkom obredu na dan Uzašašća, 26. maja 1446. godine u Milodražu kod Fojnice. Katarina, kćerka krstjanina Kosače i do tada i sama krstjanka, morala je prijeći na rimokatoličanstvo kako bi se udala za Tomaša.

Turcima nije odgovaralo sklapanja mira između kralja i vojvode pošto su se nadali da će njihovi sukobi oslabiti kraljevstvo iznutra. Franjevci, koji su u međuvremenu u Bosni ojačali i učvrstili svoj položaj, tužili su kralja Tomaša rimskoj kuriji da je zadražao dobre odnose s bosanskim krstjanima. Papa je odmah uzvratio i zatražio od kralja da mrsku mahinejsku herezu iskorjeni mačem, ognjem i smrću. U suprotnom, bit će smatran saučesnikom njihovog nevjerstva. Papa je ista upozorenja uputio hercegu Stjepanu i vojvodi Ivanišu Pavloviću. Pritisci iz Rima su slabili kraljev položaj i u zemlji su se pojedini velikaši potpuno odvojili od kralja.

Đurađ Branković, koji se s Tomašem sukobljavao oko vlasti nad bogatim rudarskim gradom Srebrenicom, uz Kosačinu pomoć, također je bio nezadovoljan. Iste godine, vjerovatno kako bi popravio odnose s Turcima, odrekao se titule bosanskog vojvode i uzeo titulu hercega, aludirajući tako na nezavisnost svoje zemlje od Bosanskog kraljevstva.

Protjerivanje krstjana

Kako su Turci sve više i više prijetili Bosanskom kraljevstvu, Tomaš je zatražio pomoć od pape. Papa Pio II mu je odbio pomoći ukoliko ne preduzme nešto po pitanju velikog broja "heretika" u svom kraljevstvu. Istovremeno je trpio optužbe od Mađara da Bosanci nisu dobri kršćani i da su predali Smederevo Turcima. Stoga se odlučuje na mjere koje nijedan drugi bosanski vladar nije nikada poduzeo: protjerivat će krstjane. Svi dotadašnji bosanski vladari, iako većinom barem nominalno rimokatolici, tolerirali su pripadnike drugih vjeroispovijesti na svom teritoriju.

Tomaš je 1459. dao krstjanima da biraju između preobraćenja i egzila. Ogroman broj krstjana je tada našao spas u zemlji njegovog punca. Tomaš je nakon protjerivanja krstjana izvršio konfiskaciju njihove imovine.

Smrt

Kralj Stjepan Tomaš umro je iznenada 10. jula 1461. godine. Legenda kaže da su ga ubili njegov brat Radivoj i sin Stjepan Tomašević, ali nema dokaza koji bi to potvrdili. Stjepan Tomaš umro je u dobi od 50 godina, a sahranjen je u kraljevskom mauzoleju na Bobovcu.

(SB)