Piše: Andrej NIKOLAIDIS (CdM)

Da li neko od pobjednika 30. avgusta doista misli da je politika aparthejda prema Crnogorcima – doktrina po kojoj vlast u Crnoj Gori mogu biti svi, osim Crnogoraca – dugoročno, čak i srednjeročno održiva?

Ta doktrina, dakako, nije formulisana kao aparthejd. Niko javno ne kaže da Crnogorci ne mogu biti vlast. Ali kaže da vlast ne mogu biti partije koje Crnogorci glasaju. Što može zvučati manje fašistički, ali je jednako bespravno. Gdje, naime, u zakonu i ustavu stoji da Evopski savez i DPS ne mogu biti vlast? Neko je, u međuvremenu, zabranio rad tih partija?

Preciznosti radi… Argument kako u vlasti ima Crnogoraca – predsjednik Milatović i „zamjenik premijera“ Bečić, recimo – i ostale mimikrijske strategije možete okačiti crnome mačku o rep. Da: za Crnogorce koji su podržali litije, one koji su pokorni pred SPC i kleče pred Vučićem dok im ovaj lupa čvoke i sprda im se; za takve Crnogorce vrata vlasti su širom otvorena. Što se tiče onih koji artikulišu političku volju većine Crnogoraca – prije će deva proći kroz ušicu igle nego oni ući u kontrarevolucionarnu vladu.

Aparthejd nad Crnogorcima sprovodi se uz ciničnu zloupotrebu koncepta građanskog ustavnog uređenja države. Ako nema nacionalnih kvota i ako su svi u Crnoj Gori prije svega njeni građani, pa tek onda pripadnici nacionalnih zajednica, nije li nepristojno prebrojavati nacionalni identitet ministara? Obesmišljavajući građanski koncept države, vlast aktivno radi na njenoj etnofederalizaciji i Ustavu koji bi promovisao koncept „konstitutivnih naroda“.

Evo pitanja i za posljednjeg političkog idiota u ovoj zemlji: ako su partije koje su obnovile nezavisnost, Crnu Goru uvele u NATO i ustrajale na njenom građanskom uređenju neformalno, ali gvozdeno efikasno stavljene van pravnog poretka, koliko će proći prije nego što istu sudbinu dožive njihove političke tekovine?

Samo ih vi slušajte, samo im vi vjerujte.

Sjećate li se propagandne priče kako Đukanović neće mirno predati vlast. I – je li predao? Ali Vučić i njegove falange preko kojih vlada Crnom Gorom, tvrdim, vlast stečenu klerikalnom kontrarevolucijom neće predati nakon izbornog poraza. To što su vas lagali onda, je li tako, ne znači da će vas lagati opet?

A sjećate li se, kad smo već kod toga, propagandne priče o tome kako Beograd nema nikakve pretenzije prema Crnoj Gori? Priče kako su Vučić i Milo u dogovoru? Priče o tome kako će pad Đukanovićev značiti i kraj Vučićev? Danas Crnu Goru od Vučića brane oni koji su mu je kao konobar, kao oval sa miješanim mesom predali, optužujući za pad države nas koji smo je od njih i njihove izdaje branili – oni koji su imali čast da ih Vučić posjeti i sa njima posjedi, onda kada je obišao svoju novoosvojenu teritoriju.

Čovjek koji je, uz Dritana, najzaslužniji za pad Crne Gore danas u svojim tekstualnim splačinama suze lije nad sudbinom crnogorskom. On je savršeno nebitan, osim kao simbol crnogorske mizerije. Pritom, najodvratnije nije njegovo besčašće. Nego apsolutno odsustvo dara, nad kojim je neko, čovjek ili Bog, ko će znati, u njegovom slučaju izvršio genocid. Imao sam, naime, pse koji su pisali bolje od njega.

Vučićev lokalni bašibozuk je, jasno, dostojan prezira. Ali Acika Vučić je, opasan, vrlo opasan protivnik.

Pogledajte šta je tip uspio: da mu Vašington dozvoli da preuzme Crnu Goru, da preko Dodika do neviđenih razmjera zaoštri situaciju u Bosni, a da im zauzvrat nije dao ništa. Niti će im dati. Niti oko Kosova, niti oko ulaska Srbije u NATO i EU. Čak im nije dao ni litijum koji im je obećao. Ništa. A na korak je od kompletiranja Srpskog sveta. Vučić je obrnuo igricu koju zapad tradicionalno igra sa ovim regionom: onu sa štapom i šargarepom. Aleksandar Vučić nema batinu. Ali ima šargarepu. Zapad se ponaša kao magarac koji kao da je pobjegao iz gladi slijepo gazi za tom šargarepom. Imperije, kao što je poznato, umiru sporo. I pritom umiru odvratno i ponižavajuće. Imperije su kao kurton; i kada su potrošene i bačene, potrebno je dugo da do kraja istrunu. Vučić to zna. Zato se on doslovce zajebava sa zapadom. I pritom ih preko lobističkih firmi, koje nisu drugo nego legalizovana korupcija, kiti kao pjevaljku na seoskoj zabavi, u šatoru u kojem visi natpis: „Zabranjeno pipati pjevačicu masnim rukama“.

Da bi to postigao, Vučić je od SPC napravio ono što je Miloševiću bila JNA: osnovno sredstvo prekograničnog uticaja. U pitanju je kvaziduhovna organizacija čiji je osnovni cilj širenje i kontrola teritorije. Napad je najbolja odbrana. Stoga preko svojih medijskih zločinačkih organizacija Vučić, koji maksimalno zloupotrebljava koncept političkog pravoslavlja (svetosavlja), neprekidno govori o “islamizmu”, “džihadizmu” i “političkom islamu”, optužujući Bošnjake i islam za sve ono što on čini sa pravoslavljem.

Fokus Srpskog sveta više nije ni Kosovo ni Crna Gora, nego dio Bosne i Hercegovine – entitet Republika Srpska. Kosovo je izgubljeno i služi samo kao sredstvo političke trgovine za pritisak na Bosnu i Crnu Goru, koja je već pala i stavljena pod kontrolu.

Crna Gora, nakon Vučićeve reforme, više nema privilegovan status unutar srpskog nacionalizma. Ona više nije “drugo oko u glavi”, “srpska Sparta”, “čuvar slobode i istorijskog kontinuiteta”, nego samo fragment Srpskog sveta, čije je srce Republika Srpska…

Crnogorska mitropolija više nije “druga nakon patrijaršije”, nego tek “četvrta unutar SPC”. Iz Beograda je jasno saopšteno da je bosanska katedra sada ispred CG mitropolije. Mitropolit crnogorsko-primorski više nije “drugi nakon patrijarha”: u sinodu nema mjesta za njega.

Vučićevo srpstvo nije kosovskog, nego bosanskog zavjeta.

Ako nekome, slučajno, nešto nije jasno… Aleksandar Vučić se ne zajebava.

Što se ne bi moglo reći za crnogorsku i bošnjačku političku elitu, koja mu se spektakularno bezuspješno suprotstavlja. Između ostalog zato što, u gotovo pa beskrajnoj nemoći i naivnosti, jedni misle da bilo koga na zapadu zanima to što su oni prozapadni i pro-NATO, dok drugi misle da bilo koga kome treba litijum zanima to što su oni bili žrtve genocida.