Glavni junaci naše današnje priče su druidi, visoki svećenici kod Kelta u Galiji i Britaniji, za koje se pouzdano zna da su živjeli od trećeg stoljeća prije naše ere. Spominju se i u irskim legendama, u prvom redu u kontekstu njihove nevjerovatne učenosti. Nakon rimskog osvajanja Galije, postepeno su nestajali, dok su se u Irskoj održali sve do pojave kršćanstva.

Njihova religija počivala je na štovanju božanstava prirode pa su vjerske obrede obavljali u šumarcima te na riječnim izvorima i jezerima. Smatrali su da je čovjekova duša besmrtna te da je s njom moguće komunicirati nakon smrti. Prakticirali su i određene oblike animizma, vjerujući da duhovi nastanjuju biljke, nebeski svod, vodu i vatru.

Kult imele najvažnija je druidska ceremonija, a u narodnim običajima očuvao se do danas.

Keltski svećenici smatrali su je svetom biljkom pa su je ritualno sjekli zlatnim srpom i nikad nisu dopuštali da dotakne tlo.

Postanak i funkcija Stonehengea, megalita izgrađenog između 2000. i 1400. godine prije nove ere, do danas je zagonetka. Dok dio naučnika smatra kako je ovo kameno zdanje bilo grobni spomenik, neke njihove kolege vjeruju kako su druidski svećenici ovdje vršili magijske obrede.

Druidi nisu vršili samo svećeničke dužnosti, već i one iscjelitelja, filozofa, sudaca i učitelja. Bili su odgovorni za obrazovanje mladih i općenito za intelektualni život zajednice. Njihovo tajno učenje sastojalo se iz velikog broja stihova, koje su učili napamet – bilo je potrebno punih dvadeset godina da se završi “obuka” za druida!

Budući da se njihovo znanje prenosilo usmenim putem, nije sačuvan niti jedan druidski stih.

Druidski “kalendar drveća” godinu je dijelio na četrnaest dijelova, od kojih je trinaest dijelova imalo po 28 dana, dok je posljednji sadržavao samo jedan dan. Po druidskom vjerovanju, taj dan je predstavljao djelić vječnosti smješten između kraja i početka svega što nas okružuje.

(SB)