Piše: Gojko BERIĆ (Oslobođenje)

Onih vrelih andaluzijskih dana 1936. požar građanskog rata već je buktio Španjolskom. Progonjen od falangističke desnice, njen najslavniji pjesnik Frederico Garcia Lorca skrivao se u kući svog mladog prijatelja, takođe pjesnika. Ali, neko je, izgleda, odao Lorcu. Njegovi goniči su ga 19. avgusta te godine, koji će postati datum pjesnikove smrti, pronašli i vezanog automobilom poveli na gubilište. U suton je posljednji put vidio andaluzijska polja maslina. Zaustavili su se na periferiji jednog sela u blizini Granade, gdje su ga fašistički vojnici strijeljali pod svjetlima automobila, kraj seoskog potoka. Imao je 38 godina. Lorcin grob nikada nije pronađen.

Iako sin imućnog veleposjednika iz sela Fuente Vaqueros pored Granade, Lorca je bio socijalista i ljevičar. Studirao je pravo i književnost u Madridu, putovao svijetom i bio prijatelj sa nizom značajnih ljudi, među kojima i sa slikarom Salvadorom Dalijem i pjesnikom Pablom Nerudom. Lorcine pjesme i drame prevedene su na desetine jezika. Bio je toliko popularan da je samo njegovo ime činilo putovnicu koja je važila u cijelom svijetu. Pjesnik besmrtne zbirke “Ciganski romancero” obožavao je andaluzijske Cigane, u čijim je vjerovanjima, moralu i običajima otkrivao ideal ljudskosti. Njegova drama “Krvava svadba” smatra se jednim od najvažnijih djela svjetskog kazališta.

Za nas koji jesmo danas i ovdje i koji živimo u mračnom svijetu i mračnom vremenu, važno je da znamo zašto je veliki Lorca životom platio ono što je volio i ono što je radio. Ubijen je po nalogu fašističke vlasti u Granadi, koja mu nije mogla oprostiti njegove pjesme i drame i njegovu popularnost, a pogotovo njegove testamentarne riječi koje je izgovorio neposredno pred smrt: “Ja sam integralni Španjolac, ali ja mrzim svakoga ko je Španjolac samo zato da bude Španjolac i ništa više. Brat sam svim ljudima i odvratan mi je čovjek koji se žrtvuje za apstraktnu nacionalističku ideju zbog same činjenice da ljubi svoju domovinu s povojem na očima. Dobar Kinez bliži mi je od lošeg Španjolca. Pjevam Španjolskoj i osjećam je do svoje srži, ali prije svega ja sam građanin svijeta. Zbog toga ne vjerujem u političke granice.” Fašistički režim generala Franca nije ga ni mrtvog ostavljao na miru – uništio je sva Lorcina djela i zabranio pominjanje njegovog imena. Ali, to nije bilo moguće. Lorcine pjesme i drame postale su besmrtne, a njegovo ime simbol slobodarske žrtve političkog terora i fašističke tiranije.

U poznatom pismu svom prijatelju, književniku Ziji Dizdareviću, koje je 1970. objavljeno kao predgovor “Bašti sljezove boje”, Branko Ćopić se prisjeća njihovih studentskih dana u Beogradu, kada su zajedno, dječački, lirski zaneseno tugovali nad pjesnikom Garciom Lorcom i šaputali njegove riječi pune jeze “Crni su im konji, crne potkovice”. Nisu ni slutili da bi jednog dana crni konjanici mogli doći i po njih. Kobnog dana u proljeće 1942, neposredno pred odlazak u partizane, partijski ilegalac Zija Dizdarević ušao je u Gradsku kafanu u Sarajevu. Jedan ustaša ga je prepoznao. Zija je odveden u Jasenovac, gdje je ubrzo po dolasku svirepo ubijen. Imao je 26 godina. Rođen u Vitini kod Ljubuškog, Dizdarević je zapravo bio dijete i pjesnik Fojnice, živopisne, ali siromašne i uklete bosanske kasabe, “široke pozornice otvorene danju i noću”, o čijim je likovima pisao sa mnogo emocija. Te iste godine Dizdarevićeve smrti, Ivan Goran Kovačić, pjesnik veličanstvene poeme “Jama”, krenuo je u partizane zajedno s Vladimirom Nazorom. Nakon bitke na Sutjesci, Goran se bolestan sklonio u selu Vrbnici kod Foče, ali su ga četnički koljači pronašli i ubili 12. jula 1943, neposredno nakon njegovog tridesetog rođendana. Njegov grob godinama nije bio pronađen, baš kao što je predvidio u svojoj epitafskoj pjesmi “Moj grob”, koja se završava stihom: “I niko da ne dođe, do prijatelj drag, a kada se vrati, nek’ zamete trag”. Jednako tragična bila je i smrt književnika Hasana Kikića. U februaru 1942. Kikić odlazi u partizane i kao komesar Prvog krajiškog proleterskog bataljona gine tri mjeseca kasnije u četničkoj zasjedi kod sela Rapta, na planini Čemernici.

Zašto je pisac “Bašte sljezove boje”, partizan od prvog dana, imao tako snažnu potrebu da napiše pismo svom mrtvom prijatelju? I to ne obično pismo, već pismo puno nemira i zabrinutosti? Pa zato što je još tada, prije više od pola stoljeća, vidio kako crni konjanici ponovo jašu na svojim crnim konjima crnih potkovica i kako se šire svijetom. A šta bi tek, da je živ, Ćopić rekao danas? U svakom slučaju, on je najavio dolazak tih konjanika među nas koji smo nekada živjeli u velikoj zajedničkoj državi. I oni su početkom devedesetih zaista došli, ti crni konjanici, i učinili ono što su namjeravali. Još su tu, još su u svojim sedlima, i ima ih više nego ikada. Eno ih u Višegradu i Bratuncu, u Mostaru i Vukovaru, u Prijedoru i Bileći, eno ih usred Beograda i mnogim drugim mjestima, eno ih na stadionima i na koncertima pop muzike; postrojavaju se, marširaju i pjevaju svoje prijeteće fašističke pjesme. Sve to čine ne nailazeći na bilo kakav ozbiljniji otpor, jer je nacionalistička vlast na njihovoj strani, a onih koji bi željeli da im se suprotstave, sve je manje i manje. “Biće skoro propast sveta, nek’ propadne, nije šteta.” Tako se zvao jedan film Aleksandra Petrovića, reditelja kojeg publika najviše pamti po “Skupljačima perja”, sa Bekimom Fehmiu, velikim glumcem, koji se u svom stanu u Beogradu upucao ne mogavši da podnese nacionalističku euforiju.