Kapetan duge plovidbe Marko Bekavac, pomorac bez mrlje u karijeri, štono bi se reklo – na pravdi Boga – u Turskoj je zbog navodnog šverca kokaina na njegovu brodu Phoenician M šokantno osuđen na 30 godina zatvora. Presuda je skamenila porodicu 61-godišnjega kapetana, ali i cjelokupnu hrvatsku javnost. S punim pravom mnogi se pitaju jesu li visoka hrvatska politika i njezina diplomacija posve zakazali, piše danas zagrebački sedmičnik Express na početku teksta iz njihovog novog broja.

Početkom prošle godine inistar diplomacije Gordan Grlić Radman ekspresno je odletio posjetiti pritvorene navijače (bolje rečeno - huligane) Bad Blue Boyse u grčkom zatvoru Kordalos, a koje je, njih stotinjak, policija strpala u buksu zbog ulične tučnjave uoči utakmice AEK-A i Dinama, pri čemu je poginuo jedan grčki navijač. Premijer Andrej Plenković, po vlastitom priznanju, mjesecima je razgovarao s grčkim kolegom Kiriakosom Micotakisom o puštanju “naših dečkiju”.

Nakon četiri mjeseca zatvora “naši dečki” vratili su se u Zagreb. Radilo se i formalnim i neformalnim kanalima, a važna poruka je poslana: Evo, narode, vidite, mi se za naše ljude borimo svim sredstvima. Ovdje se nameće više pitanja nego odgovora. Zašto spremnost odlučnog političkog djelovanja i “ofenzive šarma” nije demonstrirana i u slučaju kapetana Bekavca i Turske? Možda zato što kapetan nije visoko validna politička roba kao nogometni navijači? Je li radio mehanizam tajne diplomatije? Zašto smo svi dojma da je država slučaju kapetana Bekavca pristupila aljkavo? Zašto je Vlada cijelu stvar prihvatila kao fait accompli, svršenu stvar?

Koliko se zna, Grlić Radman nije posjetio utamničenoga kapetana, niti je premijer u kontaktima s kolegom Tayyipom Erdoganom, kojeg je prije samo dvije godine carski ugostio u Zagrebu. Suđenje je bilo na začuđujuće niskoj razini - na 30 godina osuđen je i prvi časnik palube, dok su ostali članovi posade oslobođeni; nisu pronađeni nikakvi otisci niti tragovi, pa je jasno da je sud donio oportunističku odluku koja ostavlja prostor za reviziju. Turski su zatvori jezivi, kazna drakonska, pa je ova indolencija utoliko teže shvatljiva.

Sad kad je tako, ima li naš premijer cojones osvetiti se Turcima za nevino osuđenog Hrvata, koji ni u ludilu nije mogao znati da je na 200 metara dugom brodu neko skrio drogu, pa urgentno pocijepati višemilionski ugovor o nabavci bespilotnih dronova Bayraktar, friško sklopljen u posvemašnjoj konspirativnosti? Premijeru, vrijeme je za hrabrost, insistira Express.

Naime, nakon BIH, Albanije i Kosova, Hrvatska će postati četvrti regionalni vlasnik turskog borbenog drona Bayraktar TB2, proslavljenog u nizu ratova.

Ministarstvo oxbrane RH upravo je finaliziralo nabavu čuvenih letjelica, koje proizvodi zet Tayyipa Erdogana. Informacija je to koju je Expressu potvrdio dobro obaviješteni insajderski izvor. Međutim, stvar je začuđujuća s obzirom na to da se akvizicija odvila bez znanja Glavnog stožera hrvatske vojske i u odsutnosti analitičko-stručne podloge o opravdanosti nabave.

Riječ je o minimalno šest Bayraktara TB2. To su sposobne i moćne taktičke bespilotne letjelice, tehnološki simbol Erdoganove Turske Republike, koje se mogu koristiti za izviđanje, ali i za vatreno djelovanje po neprijateljskoj živoj sili i oklopljenim postrojbama u manevru i u rovu. Ali, tvrdi zagrebački list, proizvod je solidno medijski i propagandno precijenjen. Napuhani slon.

Express se pita treba li Hrvatskoj skupa trendy drončina od pet miliona eura. Ili su korisniji rojevi dronova, niže klase, manjih gabarita, koji mogu odraditi učinkovitiji borbeni udar za pet miliona eura, uz mnogo manji eksploatacijski trošak? Manji dronovi nisko lete, prate konfiguraciju terena, neometano dostavi par kilograma eksploziva do cilja. Ekonomika ratovanja je jasna, nitko neće slati raketu od sto hiljada na dron od pet ili deset hiljada eura. Bayraktar je skupocjen glineni golub, idealan za obaranje i u našem slučaju još idealniji kao zalog za povratak nevinoga kapetana, zaključuje se u tekstu zagrebačkog sedmičnika.