Nakon raspada SKJ u Bosni i Hercegovini je pojačan proces nazvan demokratizacijom političkog života. Centralni komitet Saveza komunista Bosne i Hercegovine (CK SKBiH) donio je odluku o slobodi organiziranja političkih partija. Jedini uvjet je da one nisu zasnovane na nacionalističkim platformama. Drugim riječima, na tlu Bosne i Hercegovine mogu se registrirati i politički djelovati samo one stranke koje priznaju njen teritorijalni integritet i ravnopravan status u zajednici jugoslavenskih naroda, piše Stav.ba.

U proljeće 1990. godine Centralni komitet je donio odluku po kojoj treba da “suverenitet Bosne i Hercegovine i otvorenost prema vjernicima budu programska i strateška opredjeljenja SKBiH” ne samo u postojećim političkim okolnostima i odnosima u Jugoslaviji “već i u onim odnosima bi se u neizvjesnim društvenim okolnostima mogli uspostaviti”. Centralni komitet je polazio od uvjerenja i činjenice da država BiH nije vještačka tvorevina kako su stalno ponavljali iz susjednih zemalja pretendenti na njenu teritoriju. Ona je suverena država kao i sve druge, čije je rukovodstvo, poput onog iz Srbije, sudbinu svoje republike uzelo u svoje ruke “sada i zauvek”.

U srpskim građanskim i pravoslavnim medijima i intelektualnim krugovima u prva polovina 1990. godine bila je ispunjena propagandom protiv zapadnih ‘katoličkih’ republika kao i protiv islama i muslimana. Stalno se govorilo i pisalo o ‘islamskom fundamentalizmu’ u Bosni i na Kosovu, o džihadu i vatikansko-mudžahedinskoj zavjeri protiv Srbije. U takvoj propagandi prednjačila su izdanja Novinsko-izdavačke kuće “Politika”, među njima sam list “Politika”, zatim “Ekspres politika”, “NIN”, “Duga”, “Svet”, “Večernje novosti” i časopis “Intervju” iz Novinsko-izdavačke kuće “Borba”. Svi su proizvodili ogromnu količinu mržnje i stvarali svakodnevne paranoje. Izgledalo je da će muslimani kao “vječiti neprijatelji” neminovno stupiti u rat protiv Srba.

Omiljene teme te propagande bile su “opasnost od muslimanskih fundamentalista”, “o izmišljenoj muslimanskoj naciji”. Tu su i tvrdnje da su muslimani tvorevina antisrpske politike komunista, da su oni, ustvari, Srbi “koji su izdali pradedovsku veru”, da su anacionalni, nerodoljubivi i slično. Jedna od glavnih tema u političkim kampanjama i napisima bila je da su država Jugoslavija i Republika Bosna i Hercegovina isključivo Brozova vještačka tvorevina i da je zato treba uništiti. Na tome su insistirali i mnogi poznati historičari, pravnici, politikolozi. Oni su zajedno sa liderima pojedinih nacionalnih stranaka krojili i iscrtavali bosanske mape i zemlje u okviru velike Srbije. Njihova geografija se, u suštini, svodila na to da će “srpska Hercegovina”, “srpska Bosna” i “srpska Krajina” bez ikakve sumnje biti dijelovi buduće srpske države.

Državno rukovodstvo Srbije i vladajuća Socijalistička partija Srbije (SPS) nisu se obazirali na to da se takva propaganda direktno suprotstavlja prihvaćenim međunarodnim principima i obavezama prema OUN i KEBS-u. Ignorirali su i činjenicu da u svijetu ima preko milijardu sljedbenika islama, ocijenio je historičar Mehmedalija Bojić, da ih je u Jugoslaviji preko pet miliona, a u samoj Srbiji preko dva, te da su Islamska vjerska zajednica i njeno staiješinstvo uvijek podržavali opciju jugoslavenskog jedinstva kao svoj vitalni interes, a u političkim zbivanjima držali su se po republičkim i saveznim ustavnim principima, što znači po strani od politike.

Međutim, žestoka i sve beskrupuloznija antimuslimanska kampanja u Srbiji pospješila je bošnjačko nacionalno buđenje u najširim slojevima muslimanskog naroda širom Srbije i Bosne i Hercegovine.

Na geslo oficijelne politike “Svi Srbi u jednoj državi!” Bošnjaci muslimani su otpočeli svoje aktivno političko organiziranje. Pojavile su se mnogobrojne studije, članci, tribine, intervjui u javnosti o politikantstvu i šovinističkoj upotrebi islamskog fundamentalizma, o raznim političkim i psihološkim pritiscima na muslimane, itd. U jesen 1990. godine na izborima u Bosni i Hercegovini pobijedile su zajedno tri nacionalne stranke: bošnjačka Stranka demokratske akcije (SDA) pod vodstvom Alije Izetbegovića; Srpska demokratska stranka (SDS) pod vodstvom Radovana Karadžića i Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) kao stranka filijala istoimene političke organizacije u Hrvatskoj.

No, malo je poznato da je prva prva politička stranka sa muslimanskim predznakom formirana  marta 1990. godine na području Slovenije pod nazivom Muslimanska demokratska stranka (iz Kopra). Naravno, riječ je tek o vremenskoj crti jer u Sarajevu, ali i u Zagrebu, naveliko traje okupljanje bošnjačkih elita koji pripremaju pokretanje SDA.

Ubrzo, pod nazivom Muslimanska demokratska stranka formirana je takva stranka i u Zagrebu. Obje su pretežno okupljale radnike i njihove porodice privremeno zaposlene ili sa stalnim boravkom u tim republikama. Muslimanska demokratska stranka bila je neka vrst ad hoc političke partije i nastojala je da pridobije i stanovništvo iz Velike Kladuše, kao i iz ostalih mjesta Cazinske krajine. Međutim, pokazalo se da su potpuno neuspješni i bez ikakvog opipljivog rezultata na terenu.

Shvativši da je SDA, predvođena Alijom Izetbegovićem, glavna politička snaga bošnjačkog naroda krenuli su sa inicijativom neke vrste „fuzije“. No, budući da su, prema svjedočenjima protagonista pregovora, njihovi zahtjevi bili potpuno nerealni to je odbijeno. Usporedno sa SDA Hrvatske nastaju i druge muslimanske stranke poput Demokratske zajednice Muslimana Hrvatske u Osijeku zatim Bosanska demokratska stranka u Zagrebu i Muslimanska bošnjačka stranka u Splitu. Tek formalno, jer I one nisu zaživjele.

Muslimanska demokratska stranka, dakle, nestaje sa političke mape, no, u Zagrebu nastavlja djelovati Hrvatska muslimanska demokratska stranka predvođena Mirsadom Bakšićem, koja podržava politiku Franje Tuđmana prema Bosni i Hercegovini, ali i ona ubrzo nestaje sa scene.