Bila jednom jedna zemlja, zvala se Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija. U njoj su svi njeni žitelji, bez obzira na naciju, veru, boju kože, uživali ista prava i svi su radili i svima je sve bilo taman onako kako treba.

Zvuči kao bajka, zar ne? Vjerovatno zato što bi ovakav opis SFRJ bio jednak bajci - naročito kada imate u vidu da je državom prilično čvrsto vladala jedna jedina partija koja je mogla da postoji (isprva Komunistička partija Jugoslavije, potom Savez komunista iste zemlje).

O toj zemlji moglo je da se napiše mnoštvo bajki (na primjer - da smo izvozna ekonomska sila, da možemo da nahranimo cijelu Evropu, da smo vojna super-sila - četvrta u Evropi a osma u svijetu, da smo - navodno - prema Forbsu bili jedna od najrazvijenijih evropskih zemalja - što je i sama redakcija demantovala).

Zato ćemo se danas posvetiti mitovima vezanim za ekonomiju SFRJ:

Ekonomski razvoj Jugoslavije bio je nezaustavljiv

Ova tvrdnja je zapravo, u izvjesnoj meri tačna. Ali - zato što se Jugoslavija - poslije razornog Drugog svjetskog rata - obnavljala i sa ruševina se dizala u (koliko-toliko) prihvatljivu zemlju za život.

U tom periodu zapravo su se sve zemlje prebacivale iz ratne u mirnodopsku ekonomiju, a tehnološki napredak koji je zapravo morao da bude odložen (jer - mnoge stvari su smišljene i prije velikog globalnog sukoba) obnavljao je ekonomiju u većini evropskih zemalja brže nego inače.

Dakle - privredni rast Jugoslavije poslije drugog svjetskog rata nije imao mnogo veze sa KPJ i Josipom Brozom Titom, već sa primjenom tehnologije, razvojnim projektima - naročito infrastrukturne prirode i ubrzanim ulaganjem u poljoprivredu - jer je narod morao da osjeti boljitak - ako ništa drugo - a ono kroz hranu.

Što se tiče zemalja Zapadne Evrope - one su u to vrijeme rasle po historijski visokim stopama, a zemlje u razvoju (poput naše) uvodile su za to vrijeme revolucionarne tehnologije. Zamislite samo elektrifikaciju cijele zemlje?

U SFRJ se nije živelo na dug

Narodski rečeno - ovu bajku možete “mačku da okačite o rep”. Zapravo je u vrijeme najvećeg razvoja SFRJ (a kažu da je to bilo od 1961. do 1980.) - dug rastao po stopi od 17,6% godišnje.

Spoljni dug SFRJ je od 1961. do 1981. porastao od tek par stotina miliona dolara na 16 milijardi dolara.

Da se taj trend zaduživanja nastavio i da Jugoslavija nije propala, danas bi taj dug iznosio oko šest biliona dolara. Ne, nije greška: šest biliona.

Jugoslavija je zapravo - bankrotirala 1982. Tu informaciju naravno niste mogli da čujete u strogo kontrolisanom dnevniku bilo koje od šest državnih televizija raspoređenih po glavnim gradovima republika, niti da pročitate u dnevnim novinama poput Politike, Borbe, Oslobođenja, Jutarnjeg lista, Dela...

Tada je rukovodstvo države priznao stranim kreditorima da ne može vraćati svoje dugove. Dugovi su reprogramirani 1983. i 1984. (morala su se održati i Zimske olimpijske igre u Sarajevu i svi su morali biti sretni i zadovoljni), ali je zemlja tonula u krizu sve dublje: Jugoslavija više nije imala novca za kupovinu (prije svega) energenata kao što je bila - nafta. Država je tada primarno dugovala Svjetskoj banci, MMF-u i pojedinim državama. Te dugove zemlje nasljednice i danas vraćaju...

U SFRJ nije bilo nestašica

Kada oni koji pamte Jugoslaviju malo duže "stave prst na čelo" - sjetiće se da je u nekadašnjoj zemlji i te kako bilo nestašica. One su upravo vezane za period pred samu smrt i odmah poslije smrti Josipa Broza Tita i vremena kada je država priznala stranim investitorima da ne može da servisira svoje dugove.

Hajde da pričamo o prvoj velikoj naftnoj krizi koja je pogodila i SFRJ tokom Prvog zalivskog rata između Iraka i Irana.

Rukovodstvo tadašnje zemlje uvelo je najprije rješenje "par-nepar": ako vam se registracija automobila završavala sa 1, 3, 5, 7 i 9, onda ste mogli da se vozite svojim automobilom u ponedeljak, srijedu i petak. Ukoliko se pak završavala sa 2, 4, 6, 8 i 0 - mogli ste da vozite utorkom, četvrtkom i subotom. Nedelja je bila "otvorena za sve".

E, kad je 1982. đavo odnio šalu pa smo priznali da para više nema - morali smo da nestašicu goriva rješavamo na drugi način - uvođenjem bonova. Za automobile ste mogli mjesečno da kupite - 40 litara goriva. Pri tom - ne smije se zaboraviti da su tadašnja vozila trošila više goriva nego danas. Značajno više.

Najviše litara goriva pripadalo je vlasnicima motornih drumskih vozila preko 7 tona nosivosti i autobusa, koji su obavljali javni prijevoz u drumskom saobraćaju.

Takođe veća količina bonova pripadala je "terenskim radnicima", doktorima, veterinarima, inspektorima sa vlastitim vozilima, invalidima, kao i vjerskim zajednicama i sveštenicima koji su koristili vozila za vjerske obrede. Isti slučaj je bio i sa vlasnicima traktora, registrovanih brodova i taksi vozila. Pune dvije godine gorivo ste mogli kupovati - samo uz bonove.

Na nestašicu kafe, ulja, šećera, brašna da i ne govorimo. 

U Jugoslaviji su svi radili

Ni ova bajka “ne pije vodu”, ali je zbog konstantnog ponavljanja jugonostalgičara - i ona ostala univerzalno prihvaćena “istina”. Zapravo je stvar značajno drugačija:

Sredinom šezdesetih godina prošlog vijeka granice SFRJ su otvorene, a prema nekim podacima na koje se poziva hrvatski portal Liberal u opsežnoj studiji - gotovo milion ljudi otišlo je “trbuhom za kruhom”. Razišli su se Jugosloveni širom zapadnih zemalja - Austrija, Njemačka, Francuska, Sjedinjene Države i Australija postale su "meke" za školovane stručnjake, ali i za one koji su otišli da rade obične fizičke poslove, kako bi prehranili svoje porodice.

Čak se svojevremeno znalo da u Francusku odlaze krojači, u Austriju obični radnici, u Njemačku inženjeri, a u SAD i Australiju - oni koji se baš nisu slagali sa postojećim sistemom, a pri tom su završili i neke škole.

I pored prvog velikog odliva mozgova (i proste radne snage) - u SFRJ je (zvanično) nezaposlenost iznosila između 9 i 13%, da bi poslije smrti Josipa Broza Tita, neposredno pred raspad zemlje, stopa nezaposlenosti bila između 15 i 16%.

U Srbiji je poslije 1984. godine nezaposlenost narasla na nešto više od 16 odsto, dok u Bosni i Hercegovini svaki peti radno sposobni čovjek nije imao posao. Slovenija (manje od 5 odsto) i Hrvatska (nešto ispod 8 odsto) su u toj “podjeli kolača” nezaposlenih - značajno bolje prolazile.

Ove podatke iznijela je u svom naučnom radu “Politička ekonomija Jugoslavije od 1945 do 1990” Susan L. Woodward, redovna profesorica departmana za političke nauke pri Univerzitetu u Njujorku.

Do sredine osamdesetih, navodi autorka, broj službeno nezaposlenih popeo se na više od milion, dok je oko 400.000 osoba bilo van evidencije Zavoda za zapošljavanje.

Prava radnika bila su neprikosnovena

Priča o tome kako u Jugoslaviji nije bilo štrajkova zasnovana je pre svega na tome što tada nije bilo društvenih mreža, kojima bi se “odmah i sad” saznalo da neko tamo negde štrajkuje zbog toga što se ne ispunjavaju njegova osnovna prava - kao što je na primjer - pravo na platu. Ovako - bili ste osuđeni na zvanična glasila.

Vjerovali ili ne - iako su podaci veoma šturi - mogu se i u SFRJ pronaći primjeri velikih štrajkova (mada ostaje nejasno - kako su to radnici štrajkovali protiv samoupravnog socijalizma u kom su oni donosili odluke?).