Napuštajući Sarajevo uspavano u smogu, ovog vikenda posjetili smo Lukomir, bosansko selo na Bjelašnici koje pripada Općini Konjic.

Vremenska prognoza obećavala je lijepo vrijeme. Tako je i bilo. Stigli smo do sela Umoljani gdje smo ostavili auta, i nastavili dijelom rute ka vrhu Obalj. Prizori uz put, boje jeseni, pogledi na bh. planine od Bjelašnjice, Visočice, Treskavice, Jahorine, preko sela Bobovica, Studenog potoka, Rakitnicu, pa sve do Prenja ostavljaju bez daha.

Nešto iza 12 sati već smo na vrhu Obalj (1896 metara nadmorske visine). Tu smo ostali malo duže, a sa Oblja se vide krovovi sela, ali i raspoznaju u daljini planinski vrhovi. Spuštajući se ka Lukomiru srećemo Austrijanca. Kaže da nije prvi put tu, te primjećuje da je bio „ugly day” u Sarajevu.

Nakon nešto više od pola sata laganog silaska već smo u samom selu. Nailazimo na mještane, dvije nane u pletivu, treća sortira svoju ponudu ručnih radova.

Kako je Lukomir i top destinacija za seoski turizam, nije rijedak slučaj sresti strance gore. Grupa mladih Italijana dobrog raspoloženja traži da ih slikamo. Naravno, sreli smo i više grupa domaćih planinara.

Jedan domaćin priča kakva je bila godina, priča o krompiru, kaže da je mrkva dobro rodila ove godine. Nagovještava da bi se uskoro trebalo sići sa sela, približava se zima. Pokazuje da su bili vrijedni, jer uspjeli su pripremilti njivu za proljetnu sjetvu.

U Lukomiru se već nekoliko godina živi sezonski. U zavisnosti od vremenskih prilika, a pravilo je da prije prvog snijega ljudi koji tu borave, odnosno obrađuju zemlju i bave se stočarstvom, zimi se spuštajau sa planine, jer je selu otežan pristup zbog višemetarskih nanosa snijega,

Još su tu i stada ovaca na obroncima samog sela.

Lukomir je selo na južnim obroncima planine Bjelašnice. Ovo najviše naseljeno mjesto u Bosni i Hercegovini i jedino naselje iznad 1.300 metara nalazi se na 1.495 metara nadmorske visine.

S.G.