“Slučaj Kovačević je prijetnja miru u Bosni i Hercegovini“, izjavio je za RTV Herceg-Bosne državni zastupnik HDZ-a Zdenko Ćosić, član Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH na dan kad se u Strasborgu u Evropskom sudu za ljudska prava održavala rasprava u slučaju Kovačević.

Kad je najavljena Rezolucija o genocidu u Ujedinjenim nacijama Željka Cvijanović, član Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda (SNSD) pisala je šefovima misija članica UN-a, generalnom sekretaru UN-a i predsjedniku Generalne skupštine UN-a, upozoravajući ih da će usvajanje ove rezolucije ugroziti mir i stabilnost u regionu.

Piše: Dženana Karup Druško

Osim što se izjave ove izjave ne mogu shvatiti drugačije nego kao prijetnje visokih, državnih zvaničnika HDZ-a i SNSD-a, otvaraju pitanje: da li mir i sigurnost ugrožava negiranje presuda Haškog tribunala koji je utvrdio da su Hrvatska i Srbija izvršile agresiju na Bosnu i Hercegovinu? Da su počinjena teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava zbog državnih projekata o velikoj Hrvatskoj i velikoj Srbiji napadom na suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine i okupacijom dijelova njenih teritorija, uz stravične masovne zločine i ogroman broj žrtava, i razaranjem bošnjačke imovine i uništavanjem bh. kulturno-historijskog naslijeđa? Je li ugrožavanje mira i sigurnosti slavljenje ratnih zločinaca i širenje laži kojima se negira ono što je utvrđeno u Haškom tribunalu?!

Veliki poraz trojke

Potpuni krah i veliki poraz vladajuće trojke iz Sarajeva, koja u državnoj vlasti BiH zauzima bošnjačke pozicije, bila je jučerašnja rasprava pred Evropskim sudom za ljudska prava u kojoj se veličala konstitutivnost naroda od predstavnika delegacije Bosne i Hercegovine u kojoj nije bilo ni jednog – Bošnjaka! Sve poteze koje nakon ovoga bude povlačio sarajevski trojac – NiP, SDP i NS – ostat će u sjeni ovog katastrofalnog događaja po državu i građane, i neće ih od ovoga oprati zajedno Una, Sana, Drina, Neretva, a ni Miljacka, jer ovo je u ravni izdaje.

Krajnji cinizam je da su Bošnjaci u ovoj raspravi pomnoženi s nulom jer od sva tri konstitutivna naroda upravo oni najviše podržavaju presude Evropskog suda za ljudska prava koje su u interesu svih građana, dakle i Bošnjaka, i Srba, i Hrvata, i ostalih. I to ne samo Bošnjaci koji glasaju za trojku, nego i Bošnjaci koji glasaju za sadašnju opoziciju SDA, DF, SBiH, a kojih nije mali broj. A uz njih i svi “ostali“ koji podržavaju probosansku politiku, odnosno građansku Bosnu i Hercegovinu.

Ponižavajuće je bilo gledati nelegalnu agenticu iz reda hrvatskog naroda (pozicioniranu da to radi zahvaljujući ministru koji sjedi u bošnjačkoj fotelji u Vijeću ministara BiH, protiv čega se nisu pobunili ni drugi u bošnjačkim foteljama) kako u ime Bosne i Hercegovine u potpunosti briše stavove, mišljenja, uvjerenja i državotvorna opredjeljenja Bošnjaka (i Bosanaca), koji su, ironije li, i dalje najbrojniji narod u zemlji u kojoj Hrvati, kao najmalobrojniji narod, tvrde da su ugroženi, iako, po svim pokazateljima žive najbolje u BiH. Puno bolje i od drugih “konstitutivnih“ naroda, a i od ostalih.

Bh. hrvatska agentica svoj istup je “začinila“ tvrdnjama kako joj se prijeti i kako je izložena političkim pritiscima, što niti je imao ko, a niti je iko iz kvazi delegacije koja je predstavljala BiH, i pokušao osporiti. No, njene tvrdnje poduprla je agentica Republike Hrvatske tvrdeći da Kovačević zajedno sa Demokratskom frontom ima političku agendu koja ima za cilj umanjiti prava konstitutivnih naroda, što je direktno zadiranje u unutrašnja pitanja BiH što se može tumačiti i kao narušavanje suvereniteta BiH, ali opet niko nije reagirao. Dok je sve to nadgledao skupo plaćeni advokat britanske kancelarije Timothy Otty – plaćen sredstvima OHR, koji je, iako niko ne zna zašto, na raspravu došao u ime visokog predstavnika u BiH.

Na pitanje sudije Farisa Vehabovića, koji nam svima u ovoj mučnoj situaciji može biti na ponos, da li u bh. delegaciji ima Bošnjaka ako već zastupaju interese svih konstitutivnih naroda, hrvatska agentica iz BiH je pokušala izbjeći odgovor zbog čega je predsjedavajući Velikog vijeća Marko Bošnjak (Slovenija) nekoliko puta zatražio od bh. agentica Monike Mijić (Hrvatice) i Sandre Malešević (Srpkinje) da odgovore, na šta je Mijić na kraju licemjerno prokomentirala kako ona ne zna etničku pripadnost članova delegacije. Hvala sudijama Vehaboviću i Bošnjaku što su nam spasili bar mrvicu dostojanstva i dali nadu u međunarodno pravo i Evropsku konvenciju o ljudskim pravima, i da pravda i pored pojedinaca kao što hrvatske (i srpska) agentice iz Hrvatske i BiH, ipak postoji, čak i za one koje one množe s nulom. Ostat će taj dojam, sve i ukoliko Sud u Strasbourgu poklekne pod neviđenim pritiscima i mizernih 100.000 eura donacije iz Hrvatske kojom se pokušava “kupiti“ međunarodno pravo, a pojeftiniti ljudska prava i Evropski sud za ljudska prava.

Građani drugog reda

Koji je značaj slučaja Kovačević, prokomentirao slovenački prof. dr. Ernest Petrič, bivši sudija i predsjednik Ustavnog suda Republike Slovenije, objašnjavajući u svojoj analizi da presuda u predmetu Kovačević nema značaj samo za BiH i “vraćanje demokratije” u zemlju, već ona ima mnogo širi opseg kojim se, zapravo, “štiti demokratija u cjelokupnoj Evropi”. Upozorio je da bi obaranje ove presude moglo stvoriti opasnu sudsku praksu u kojoj bi etnička zajednica mogla tražiti etnički utemeljeno aktivno biračko pravo,  a što bi onda moglo stvoriti nove etnički utemeljene političke sisteme u kojima bi etničke zajednice mogle mijenjati zakone, s ciljem da eventualno pokrenu odvajanje od matične zemlje.

Podsjetimo protiv čega se tako grčevito bore kadrovi HDZ-a (BiH i Hrvatske), uz podršku srpske politike, a što u Strasbourgu u ime Bosne i Hercegovine zastupa bh. hrvatska agentica – kadar stranke čiji lider, Dragan Čović, tvrdi da su oni jedini u BiH motor evropskih integracija u BiH. Kako licemjerno i podlo. Evropski sud za ljudska prava je u augustu prošle godine presudio da su prava Slavena Kovačevića prekršena i da je diskriminisan. Sud je u objašnjenju naveo da konstitutivni narodi, što su po Ustavu BiH Bošnjaci, Srbi i Hrvati “očigledno uživaju povlašten položaj u sadašnjem sistemu“.

Presuda je izazvala “paniku“, jer, kako je objasnio Miro Lazović “implementacija te presude radikalno mijenja postojeću političku situaciju u Bosni i Hercegovini na način da će etničke politike konačno morati dati primat građanskim principima. Uvodi se izborni sistem koji podrazumijeva da svi Bosanci i Hercegovci na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine imaju izborno pravo da biraju i da budu birani i mijenja radikalno postojeći sistem izbora članova Predsjedništva i Doma naroda na način da se brišu te etničke opcije i izbori koji su zasnovani samo na etničkim linijama”.

A podsjetimo i da je Slaven Kovačević uputio apelaciju Evropskom sudu za ljudska prava jer je etnokratija u BiH, u kojoj je etnička pripadnost, a ne državljanstvo, ključna za osiguranje moći i kontrolu resursa u kojoj tri dominantne etničke grupe kontroliraju državne institucije u cilju ostvarenja svojih interesa, a svi ostali su građani drugog reda.

Jasno je da nisu jedino Bošnjaci ti koji podržavaju presude Evropskog suda i građansku BiH, nego svi probosanski orijentirani građani i oni koji vjeruju u pravo i pravdu, odnosno demokratske vrijednosti i žele bolju budućnost za svoju zemlju. S druge strane su svi oni koji ruše presudu Kovačević, ili to “samo“ podržavaju ćutnjom i nečinjenjem, i koji time jasno i čvrsto podržavaju etnokratije, odnosno dominiranje etničkih grupa u vlasti, a na štetu svih drugih, bez obzira kako se javno referirali o državi BiH, ili to ponavljali i isticali u vrijeme predizborne kampanje. Djela govore više od riječi, a jučerašnja rasprava u Strasbourgu raskrinkala je svu licemjernost “građanske politike“ trojke, jer je, očito, ovo za njih bila još jedna tema koju su gurnuli pod tepih, u ime (ličnih) “viših interesa“ i dobrih odnosa s koalicionim partnerima, HDZ-om i SNSD-om.

Politike Zagreba i Beograda

 Rezoluciju o genocidu u Srebrenici Ujedinjenim nacijama su predložile Njemačka i Ruanda, kojima su se kasnije pridružile brojne druge članice, zahvaljujući čemu je Rezolucija na kraju dobila potrebnu većinu. Više puta smo pisali o Vučićevoj žestokoj kampanji protiv rezolucije koju je proglasio “nacionalnim interesom Srbije“ i prijetnjama Željke Cvijanović da će to ugroziti mir i sigurnost u BiH, kao i Dodikovim prijetnjama da će to ubrzati odvajanje i proglašenje nezavisnosti bh. entiteta Republika Srpska. Sad su se tim prijetnjama, o ugrožavanju mira i sigurnosti, pridružili i kadrovi HDZ-a.

Šta je zajedničko politikama Zagreba i (hrvatskog dijela) Mostara i Beograda i Banja Luke? Pod jedan, svaka odluka koja je u interesu države Bosne i Hercegovine i svih njenih građana, nebitno da li se radi o rezoluciji Ujedinjenih nacija ili presudi Evropskog suda za ljudska prava, za koje tvrde da će ugroziti mir i sigurnost u BiH čime šalju više no jasne prijetnje i međunarodnoj zajednici, i svima onima u regionu i BiH koji se ne slažu s njihovim politikama. Druga velika značajka politika Zagreba i Beograda, podržanih iz Mostara i Banja Luke je negiranje svih presuda UN-ovih sudova u kojima su utvrđeni zločini nad Bošnjacima, a pogotovo presuda u kojima su presuđene agresije Hrvatske i Srbije na Bosnu i Hercegovinu i udruženi zločinački poduhvati u kojima su učestvovali politički, vojni i policijski zvaničnici Zagreba, tzv. Herceg-Bosne, i Beograda i Republike Srpske.

UN-ov Tribunal u Haagu utvrdio je da su “oružane snage Republike Srpske djelovale pod općom kontrolom i u ime Savezne Republike Jugoslavije“, a utvrdio je i da je “od samog početka i cijelim tokom oružanog sukoba SRJ vršila sveukupnu kontrolu nad Srpskom Republikom BiH i bosanskim Srbima.” Dokazano je i presuđeno da su političko rukovodstvo Republike Srpske, SDS, i njihovi vojni komandanti “bez sumnje smatrali uspijeh sveopćeg srpskog ratnog napora preduslovom za njihov iskazani politički cilj ujedinjavanja sa Srbijom i Crnom Gorom u okviru Velike Srbije, koja bi objedinjavala teritorije u kojima su živjeli Srbi u bivšoj Jugoslaviji.“ Rukovodstvo bosanskih Srba zagovaralo je ideju Velike Srbije i cilj im je bio, “počev od 1991. godine da Srbi žive u jednoj državi zajedno s drugim Srbima bivše Jugoslavije”.

Posljednjom haškom presudom Jovici Stanišiću direktoru Državne bezbednosti Srbije, po tužitelju Brammertzu “ponovo je potvrđeno da se u BiH nije vodio građanski rat, već međunarodni sukob“ u kome je učestvovala Srbija. U presudi Međunarodnog suda pravde (još jedan sud UN-a) potvrđeno je da je zločin genocida počinjen u Srebrenici, da su za to odgovorni vojska i policija Republike Srpske, a Srbija je proglašena krivom za nesprečavanje i nekažnjavanje genocida.

Kenneth R. Scot, koji je bio tužitelj protiv Kordića i Čerkeza, Naletilića i Martinovića, i Prlića i ostalih, ovako je komentirao prvostepenu presudu Prliću koja je kasnije potvrđena: “Prvostepena presuda je potvrdila da je Hrvatska bila uključena u sukob u BiH kroz tri stavke: 1. Hrvatska vojska je direktno učestvovala u sukobu, 2. Rukovodstvo Republike Hrvatske je imalo ukupnu kontrolu nad Herceg-Bosnom i aparatom HVO-a i treći dokaz je to da su preko HVO-a okupirani dijelovi Bosne.” Pretresno vijeće je utvrdilo (a Žalbeno potvrdilo) da je “opća kontrola koju je Hrvatska imala nad HVO-om i vlastima HZ(R) HB imala i političke aspekte i sastojala se konkretno u kontroli i indirektnom uticaju Hrvatske na HVO i Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu“. S ciljem stvaranja velike Hrvatske.

Čini se da na sve ovo treba podsjetiti zvaničnike HDZ-a, i Hrvatske i Bosne i Hercegovine, uz zvaničnike Srbije i Republike Srpske, kao i, nažalost, većinu sarajevskih, ali i da je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija osnovalo Tribunal u Haagu jer su ugroženi međunarodni mir i sigurnost. Nije li onda potpuno legitimno pitanje: da li je nepoštivanje presuda UN-ovog Tribunala u Haagu narušavanje međunarodnog mira i sigurnosti?