Piše: Andrej NIKOLAIDIS (CdM)

Tabloid „Alo!“ juče je objavio: „Ruske nuklearke padaju na Podgoricu! Ovo je ključ nove Putinove doktrine, a osveta je već počela!“

Dok sjedite u atomskom skloništu i čitate ove redove, vrtite film svog života. Toliko lijepih uspomena… No sada je sve gotovo. All gone, all gone… Nikad više na utakmicu „Budućnosti“. Nikad više u šetnju Goricom. Nikad više prvi poljubac na Ljuboviću – prvi poljubac, davno zaboravljen, što bi rekao Halid.

Čučite u mraku, pod zemljom, i pitate se: je li nešto od vašeg grada ostalo? Barem „Pod volat“? Tama ćuti. Nema vam druge nego, kao Marlon Brando na kraju „Apokalipse danas“, pogledati u srce tame i reći: „Horror. Horror“.

„Alo!“ ne uspijeva da sakrije radost zbog svoje apokaliptične fantazije. Pogledajte te uskličnike u naslovu. Uskličnik je znak odsustva stila. Čovjek koji lupa uskličnike na svoje objave nalik je na veseljaka koji digne nogu kad prne – obojica misle da valja naglasiti ono što su upravo saopštili.

Obratite pažnju. „Alo!“ ne kaže: „padaće“. Nego „padaju“. Ako su juče „padale“, do sad su, valjda, već pale.

I? Kako se osjećate nakon Putinovog nuklearnog napada? Đe ste na kafu jutros?

Tekst koji je objavio „Alo!“ lijep je primjer pornografije uništenja. U Holivudu imate čitav podžanr koji odgovara tom opisu. Filmovi od Godzili, recimo. Ili Emmerichovi filmovi – taj je više puta uništio čitavi svijet: „Dan nezavisnosti“, Dan poslije sutra“, „2012“…

Novinarstvo bi, međutim, moralo imati barem nekakav, makar daleki odnos sa stvarnošću. Kada čovjek otvori novinu, uz sve nepovjerenje prema medijima koje s pravom može osjećati, ona ili on ipak ima donekle drugačija očekivanja nego kada otvori primjerak „Dilan Doga“.

Ljudi zaboravljaju važnu stvar: pornografija je niskomimetski žanr. To znači, brutalno ćemo pojednostaviti, da ne predstavlja stvarnost. Tu nastaje zabuna: klinci koji odrastaju na pornhubu, kao mi onomad na „Partizanskoj eskadrili“ i „Neretvi“, to gledaju kao dokumentarac. Oni misle da to tako doista izgleda i to doista tako treba. Jok. Djeco draga, ne brinite: ljudi uglavnom nemaju ćune od 24 cm. Znam da će djelovati šokantno, ali neke žene ne vole da ih šamarate i pljujete na njih tokom snošaja. Ne: od vas se ne očekujete da to radite. Da, vrlo vjerovatno nećete imati seks sa šest žena istovremeno. Za to što gledate ljudi su plaćeni, snima se iz više puta i za to je potrebno mnogo kokaina i vijagre.

Isto važi za tekst koji je objavio „Alo!“. Tekst o nuklearnom napadu na Podgoricu nije informacija o stvarnosti; taj uradak čak ne podražava stvarnost. To je samo fantazija ljudi koji bi željeli da vide Crnu Goru u ruševinama, pretvorenu u nuklearnu pustinju.

Kad se čovjek napali, opada nivo pismenosti. Tako je horny „Alo!“ htio napisati kako na Podgoricu padaju nuklearni projektili. Ali je, umjesto toga, bubnuo da padaju „ruske nuklearke“. Putin je dakle podigao svoje nuklearne centrale, megasnažnim ruskim helikopterima ih dovukao do Crne Gore a onda pustio da reaktori padaju po Zabjelu i Zagoriču.

Ako je u Crnoj Gori ostalo živih, eto velike šanse za Elektroprivredu Crne Gore. Popraviti reaktore i otvoriti domaće nuklearne elektrane.

Budući da je, kako smo obaviješteni, veliki talenat za struju, zbog čega ga je partijski drug njegovog tate zaposlio u Beogradu, taj posao mogao bi biti povjeren sinu Andrije Mandića.