Osamostaljenje Hrvatske, početak tranzicije iz jednog u drugi sustav, iz jednostranačja u demokraciju, donijelo je sa sobom i preispitivanje dotadašnjih "istina", razgradnju nekih povijesnih mitova iz zajedničke jugoslavenske povijesti, kao i konstruiranje novih. Ako ništa drugo, masovna preimenovanja ulica i naziva trgova početkom devesesetih zorno su svjedočila o tome.

Povijesno sjećanje postala je važna identitetska kategorija samodefiniranja društva nakon stvaranja RH i odbacivanja dotadašnjeg identiteta u višenacionalnoj državnoj zajednici. Isto tako, tranzicija je donijela i revizionizam kojemu cilj nije bila uvijek dobrodošla znanstvena provjera ili nadogradnja već poznatih činjenica, nego i ponovno pisanje nekih povijesnih epizoda.

Posljedično, promijenio se i odnos Hrvata prema nekim događajima i osobama iz novije povijesti, čime se u svom članku "Odnos prema povijesnim ličnostima" (objavljen u ovogodišnjem zborniku "Hrvatski birači – 30 godina političkog ponašanja i mišljenja") bave Bartul Vuksan-Ćusa i Stevo Đurašković sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti.

Povijesno sjećanje nezaobilazan je dio političke kulture, naglasio je još njemački politolog Jan-Werner Müller, a naši politolozi konstatiraju kako "za izgradnju građanske i demokratske političke kulture nije isto je li određena poltička zajednica prošla proces suočavanja s poviješću ili ne".

Nadalje, spomenuti autorski dvojac kaže: "Presudan utjecaj na izgradnju nacionalnog identiteta imaju političke i intelektualne elite koje putem uporabe povijesnih sadržaja u političkim procesima i sučeljavanjima, s nastojanjem legitimacije vlastite i delegitimacije protivničke političke pozicije, stavljaju naglasak na to ‘koji se povijesni događaji i zašto se ispostavljaju kao politički važni‘. Vrlo često povijesne ličnosti postaju simbol određene povijesne epohe...". 

Vuksan-Ćusa i Đurašković navode i indikativan primjer za gornje tvrdnje: "Koliko je simbolička kanonizacija važna, pokazuje primjer Stjepana Radića, kojeg su i ustaše i kasnije komunisti pokušavali prikazati svojim prethodnikom".

A kako stoje stvari s političarima modernog doba? Evo što kažu znanstvena istraživanja koja su analizirala ovdašnje stavove o povijesnim ličnostima. Po istraživanju Ivana Šibera iz 1998. najpozitivnije su evaluirani Stjepan Radić (4,36) i Ante Starčević (4,14), nakon čega slijede Franjo Tuđman (3,77) i Josip Broz Tito (3,01), dok je najnegativnije ocijenjen Ante Pavelić (2,32).

Istraživanje iz 2007. godine otkriva da su ispitanici s desnim političkim opredjeljenjem pozitivnije od prosjeka vrednovali Tuđmana i Pavelića, dok su ispitanice i ispitanici s lijevim političkim orijentacijama pozitivnije od prosjeka vrednovali Tita i Stipu Mesića. Antu Pavelića su mlađi ispitanici vrednovali manje negativno u odnosu na starije.

Istovremeno, u svim istraživanjima ocjene Starčevića i Radića pokazuju konstatne visoke vrijednosti, što se može pripisati činjenici da je Tuđman definirao HDZ kao baštinicu povijesnog naslijeđa Starčevićeve državotvornosti, Radićeve socijalne i nacionalne nauke te "pozitivnih tradicija hrvatske ljevice". 

Kada se uzme u obzir ispitivanja javnog mnijenja i prosjek ocjena povijesnih ličnosti od 2003. do 2018. godine, primjetno je da "demokratska generacija" (odrastala u vrijeme smjene vlasti 2000. i pristupanja EU-u) pozitivnije vrednuje Tita od Pavelića, dok adolescenti pozitivnije ocjenjuju Pavelića u odnosu na pripadnike srednje odraslog životnog ciklusa. Oni u zreloj odraslosti ga najnegativnije ocjenjuju.

I dok je prosječna ocjena Tuđmana u promatranom razdoblju konstantna, prosječna ocjena Tita je blago opala od 2003. do 2016. godine. Svaka sljedeća generacije negativnije je vrednovala Tita od prethodne. Njemu su najbolje ocjene dali oni koji su socijalizirani u vrijeme uspostave i modernizacije socijalističkog režima. Ali, tu su uočljive i međugeneracijske razlike u stavovima generacija koje su stasale u socijalizmu, što potvrđuje onu da "socijalizam sinova" ne može biti "socijalizam očeva" 

Pavelić je s druge strane najnegativnije ocijenjena ličnost, pri čemu je njegovo vrednovanje bilo poraslo u 2015., da bi se nakon toga opet smanjilo. 

Ante Pavelić

Teritorijalno, Dalmatinci i Slavonci, u usporedbi s ispitanicima koji žive u Zagrebu i okolici, niže vrednuju Tita, a više Pavelića (pogotovo u Slavoniji) te Tuđmana (u Dalmaciji). Istra, Primorje i Gorski kotar manje pozitivno vrednuju Tuđmana. Također, Radića i Starčevića, u odnosu na Zagreb i okolicu,negativnije vrednuju ispitanici iz Sjeverne Hrvatske, s tim da Starčevića manje pozitivno evaluiraju ispitanici iz Like i Banovine, a Radića iz Dalmacije. 

Obrazovaniji ispitanici kritičniji su u vrednovanju Tuđmana, Tita i Pavelića, a pozitivnije vrednuju Radića i Starčevića.

Zanimljivo je, iako ne i neočekivano, i to što istraživanja pokazuju da je povjerenje ispitanika u Crkvu negativno povezano s vrednovanjem Tita, dok sve ostale ličnosti vrednuju pozitivnije (Radića, Starčevića, Pavelića i Tuđmana).