Piše: Đuro KOZAR (Oslobođenje)

Poslije gotovo 24 godine pao je režim Bashara al-Assada u Siriji i od mnogih pitanja koja se s tim u svezi postavljaju jedno od njih je - kako je to svrgnuće dopustila Rusija, koja je od 2015. održavala i pomagala tu vlast? Ovo pitanje je utoliko aktualnije kad se zna da Sirija ima važan strateški značaj za Rusiju, jer je to jedini bliskoistočni saveznik Moskve na čijem teritoriju ona ima vojne baze - pomorsku u Tartusu na Sredozemnom moru i Hmeimim koja se nalazi u provinciji Latakija. Odgovor je u tome da se Rusija ne može boriti na dva fronta, u Ukrajini i Siriji, a da joj je “specijalna vojna operacija” u Ukrajini apsolutni prioritet. Budući da joj ova agresija na početku nije išla željenim tokom, ruska vojska se odlučila na dugi iscrpljujući rat na frontu dugom više od 1.500 kilometara koji se proteže od juga do sjeveroistoka Ukrajine. To podrazumijeva angažman nekoliko ruskih armija, tone raketa i brojne zračne snage, od borbenih aviona do dronova, pa im ni to nije dovoljno nego su zatražili i pomoć od sjevernokorejskih vojnika u Kursku.

Poslije napada na Ukrajinu 2022. godine Rusija je demantirala da želi povući trupe iz Sirije, ali je, prema nekim izvještajima, prebacila dio borbenih aviona u Rusiju, kao i protuzračni raketni sistem S-300 u luku u blizini Krima. Ruski vojnici u Siriji su pregrupirani i premješteni iz manjih položaja u veće baze, a raspoređivanje iskusnih plaćenika u borbama u Ukrajinu oslabilo je pomoć Assadu. Danas u Siriji ima i ruskih plaćenika, ali oni nisu specijalizirani za borbene misije, već, naprimjer, za nadziranje nekih postrojenja za proizvodnju nafte. Prve reakcije Rusije na ofanzivu pobunjenika pokazuju da ona radije ne bi delegirala dodatne vojne resurse u Siriju i da je češće izvodila zračne napade. Prema ruskom Telegram kanalu Rybar, u Siriju je stigao i general Aleksandar Čajko, koji je u prošlosti vodio ruske trupe u toj zemlji. U isto vrijeme, Rusija traži kontakt s drugim silama uključenim u sukob, posebno s Turskom, koja najviše profitira od napredovanja pobunjenika. Vladimir Putin je, kako se saznaje, telefonski razgovarao s turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom, a sljedeći vikend trebali bi se sastati predstavnici Rusije, Irana i Turske. “Predstoje vrlo teški i vrlo stresni pregovori za Kremlj koji već troši toliko živaca, energije i resursa na Ukrajinu”, ističu analitičari.

Pomorska luka u Tartusu postoji još od Sovjetskog saveza i njena rekonstrukcija započela je 2015. godine, tako da je brojno stanje tamo povećano na 1.700 ljudi. Predsjednik Putin je 3. prosinca 2016. potpisao nalog o angažiranju dodatnih snaga, koji je proistekao iz potpisivanja sporazuma između Rusije i Sirije o proširenju logističkog punkta u ovoj luci, kako bi se osiguralo frekventno prisustvo velikih ruskih ratnih brodova u bazenu Sredozemnog mora koji bi osiguravali sirijsku obalu i pomorske logističke konvoje koji kroz Bosporski tjesnac dolaze iz Rusije. U međuvremenu, luka je osposobljena da prima brodove prve i druge kategorije, barže velikog kapaciteta, uključujući i atomske podmornice. Dakle, postala je u punom obujmu prava vojno-pomorska baza, ali za takav objekat potreban je i pouzdan obrambeni pojas, što znači da su u rejon luke Tartus prebačene jake snage protuzračne obrane, postrojbe koje štite vodeno prostranstvo oko baze, i najmanje jedan ojačani bataljon pomorske pješadije.

Za razliku od Tartusa, zrakoplovna baza Hmeimim je već duže u potpunosti opremljena i ruske ekspedicijske snage su se dobro skrasile u provinciji Latakija, a maleni lokalni aerodrom, koji je prije rata imao svega nekoliko pomoćnih objekata, za dvije godine pretvorio se u pravi mikrograd. Na prostoru aerodroma je izgrađena infrastruktura koja osigurava komforan boravak većeg broja ljudi, u uvjetima koji često znaju biti tropski. Izgrađeni su kapaciteti za skladištenje streljiva i skladištenje goriva, napravljena je mreža tehničkih stanica za održavanje aviona, izgrađeni su restorani za prehranu osoblja itd. Oko zrakoplovne baze se nalazi neprobojni prsten u čijem epicentru je divizion raketnog kompleksa protuzračne i proturaketne obrane S-400, kao i suvremena sredstva za protuelektronsku borbu. Cijelu bazu osigurava izuzetno snažna kopnena skupina sastavljena od specijalnih snaga koja je ojačana oklopnim jedinicama.

Dakle, šta će biti s ruskim bazama u Siriji kad se u Damasku formira nova vlast? Očevidno je da će Moskva nastojati da sve bude kao i u vrijeme Assadovog režima, ali je neizvjesno da li će to prihvatiti nova sirijska vlast protiv čijih je boraca ratovala i Rusija i šta bi se eventualno moglo tražiti zauzvrat.