Ranih ’90-ih, na sportskoj sceni se tokom raspada Jugoslavije dogodilo da pucaju i neka prijateljstva, a mnogi poznati igrači pamte i druge stvari iz hrvatske odbrane u Domovinskom ratu. Na dubrovačkom području, najviše se pamti kako se nadiralo iz Crne Gore, a jedan takav primjer, s pogibijom svojeg prijatelja rođenog u Herceg Novom, iznio je Dejan Savićević, slavni bivši as s terena, piše Dnevno.hr.

Crnogorska fudbalska legenda je u vrijeme raspada Jugoslavije igrala u Beogradu u dresu Crvene zvezde, a dok je Zvezda prolazila svoje uspješne dane u najjačem klupskom evropskom takmičenju, Savićević je poslije svojih golova u tadašnjem Kupu prvaka slavio s čovjekom crne kose koji je za vrijeme utakmica beogradskog kluba stajao pokraj korner zastavice.

U seriji predstavljanja velikih asova ‘Mojih Top 11’ na srpskom Mondu, Savićević se prisjetio ko je bio taj njegov prijatelj. “To je bio Bogdan Popović, rodom iz Herceg Novog, ugodan i drag momak koji je radio u marketingu Crvene zvezde”, rekao je veliki crnogorski as s terena.

Izvor: Screenshot/YouTube

‘Poginuo na dubrovačkom frontu’

“Nažalost, otišao je početkom ’90-ih na ratište i poginuo na dubrovačkom frontu. Teška priča. Jako mi je žao, nije ni trebao ići na ratište. Užas. Takva su vremena bila”, dodao je Savićević o svojem prijatelju iz vremena igranja u Crvenoj zvezdi.

Za mnoge fudbalere, to su bila posebna vremena. U bivšoj Jugoslaviji su mnogi od njih morali i odslužiti vojsku, a gledajući unazad, Dejan Savićević nikako nije mogao shvatiti kakva je bila svrha tog služenja vojnog roka.

“Mislim da je vojska bila čist promašaj, ja se nisam previše isticao radom. Što sam naučio u vojsci? Ništa. Imali smo dva pucanja za godinu dana i to je sve. Kažu: ‘Škola života, naučiš se redu i disciplini’. Pa, ja sam i u klubu bio u vojnom drilu. Pripreme, karantene, utakmice. Eto, Peđa Mijatović nije bio vojnik, njega je to zaobišlo. I što mu fali?” smatra Savićević.

Završio u Skoplju

Neki asovi s kojima je Savićević igrao u Crvenoj zvezdi imali su posebne zahtjeve, poput makedonskog napadača Darka Pančeva. “Pančev je tražio Niš, jer mu je blizu Skoplja, da mu porodica i tadašnja cura Ana mogu češće dolaziti u posjetu. Ja sam više volio Beograd, ali nisam računao da će me poslati dalje tako brzo”, prisjeća se Savićević, dodajući i kako je u to vrijeme ulogu odigrao beogradski Partizan.

“Ovi iz Partizana, kada su shvatili da smo ih ‘izradili’, namjestili su mi poslije 17 dana prekomandu u Skoplje. Prije zakletve, protivno svim pravilima službe. To je bila najbrža prekomanda u povijesti JNA. Srećom, dozvolili su Vojkanu Meliću da sa mnom ima individualne treninge i da me pripremi za utakmice protiv Dundalka i Milana”, dodaje Savićević.

Vojsku su tada morali odraditi i poznati hrvatski asovi s terena, a gledajući unazad, Savićević kaže da je sve bilo puno lakše s osnivanjem vojne fudbalske čete, u kojoj se složila prava ekipa majstora s loptom, uključujući i one hrvatske, poput Zvonimira Bobana.