Piše: SENAD AVDIĆ

Pišući o duhovnoj i intelektualnoj ostavštini Dragoša Kalajića, publicista Teofil Pančić je u nedjeljniku „Vreme“ ukazao na njegovu „modernost“. Napisao je da „nikako niste mogli zamisliti da Kalajićev nadimak bude, recimo, Gedža“. Taj nadimak je, naravno, decenijama sa ponosom nosio pisac Dobrica Ćosić, patrijarh (veliko)srpskog nacionalizma u posljednjim decenijama prošlog stoljeća, duhovni i politički lider „memorandumske inteligencije“. „Naši su „srpski nacionalisti“, piše Pančić, „i desni disidenti iz vremena komunizma mahom bili „deca komunizma“ koja su u nekom trenutku malo zastranila, recimo posvađala se sa nekim okružnim komesarom ili spetljala sa njegovom ženom, pa su se odjedared obreli na drugoj obali pri tom ne znajući ni da plivaju ni da pecaju. Zato je diskurs našeg „nacionalizma“ bio tako ubogo  parohijalan i tribalistički, tri muke da te uhvate: uz takve nacionaliste, bilo je pitanje već i estetskog samopoštovanja biti sve suprotno od njih“.

FAŠIZAM ZA NOVE GENERACIJE

Za razliku od ćosićevskih „desnih disidenata“, poznatih kao „Siminovci“ (prema Siminoj ulici u Beogradu u kojoj su se okupljali od ranih 50-ih, o čemu je iscrpno pisao jedan od ključnih ljudi te grupe, dramaturg i književni kritičar Borislav Mihajlović-Mihiz u knjizi „Autobiografija o drugim“) Dragoš Kalajić je korespondirao i obraćao se urbanoj, široko obrazovanoj (nacionalnoj) inteligenciji i publici. Gedža Dobrica u svojim pismenim „besedama“ („Piščevim zapisima 1981-1991“) piše: „Mi smo ponovo u XIX veku. Ponovo moramo da stvorimo svoju Srbiju. Moramo da stvorimo takvu Srbiju u kojoj će svi Srbi na planeti videti  svoju otadžbinu“. Kalajić se fokusirao na Srbiju na razmeđi 20 i 21. vijeka.

Dok je Ćosić bio „Gutenbergova“, Kalajić je propadao „Teslinoj Galaksiji“, što nikako ne znači da su im se programi i ciljevi na koncu isključivali: dapače, bili su vrlo komplementarni, inherentni, radeći godinama na što široj konsenzualnoj podršci projektu „srpskog sveta“.

Dragoš Kalajić je 70-ih i 80-ih  godina prošlog vijeka, kako piše i Teofil Pančić, bio „in“, bio je „cool“ među mladim, urbanim, „avangardnim“ pokoljenjem u postitovskoj Jugoslaviji, a ne samo u Srbiji. Njegovo visokoparno ezoterično i ekscentrično teoretiziranje našlo je svoje poklonike i unutar bosansko-sarajevske (sub)kulture 80-ih godina. Kalajić se u autorskim tekstovima i prevodima referentnih knjiga legitimira kao vrstan poznavatelj islama, obilazi islamske objekte u Bosni, poput tekije u Živčićima, daje opsežan intervju za teorijski časopis „Takvim“.  

One (doduše, rijetke i samozatajne) ljude koji su čitali ponešto od Kalajićevih ranijih nesmiljenih esejističkih nasrtaja na popularnu muziku (o čemu je bilo govora u prethodnom nastavku) moralo je debelo iznenaditi njegovo pojavljivanje na debitantskoj ploči „Soldatski bal“, tada gotovo anonimnog sarajevskog pop-rock banda „Plavi orkestar“. Kalajić na ploči „sarajevskih Beatlesa“ pjeva back vokale na najvećem hitu ove fascinantno uspješne i komercijalne ploče, „Bolje biti pijan, nego star“. Za njegov angažman zaslužan je prije svih Goran Marić, producent i menadžer „Orkestra“ koji je prije suradnje sa Sašom Lošićem i njegovim „orkestrom u plavom“, bio menadžer i promotor „Elvisa J. Kurtovicha & His Meteorsa“.

Marić, neuspješni student novinarstva, početkom 80-ih godina je bio pokretač brojnih muzičkih inicijativa na sarajevskoj sceni. Osnovao je muzički „Art klub“ u Studentskom domu na Bjelavama, koja je nakon nekoliko koncerata „sumnjivo“ subverzivnih rock-grupa („Parafi“, u „Škripcu“) naprečac ugašen. Družio se sa u to vrijeme činovnikom u jednoj sarajevskoj turističkoj agenciji Mirom Purivatrom i mladim akterima i pokretačima slabašne i zakašnjele sarajevske punk i novovalne scene (Zlatko Hadžidedić, recimo). Zanimao se Goran Marić amaterski za camp estetiku, „ložio“ se na slovenačke sociologe kulture Igora Vidmara i Gregora Tomca, kao i beogradski novi talas u svim njegovim elementima, muzičkim, likovnim, novih tehnologija.  Sa pojavom „new primitivsa“  pridružuje se lideru tog pokreta Elvisu J. Kurtovichu koji mu patentira pseudonim Malcolm Muharem. Radilo se o novoprimitivnom referiranju na Malcolma McLarena, promotora i medijskog manipulatora odgovornog za uspjeh punk muzičke revolucije u Velikoj Britaniji sredinom 70-ih godina, poput kultnih „Sex Pistolsa“. Grupa „Elvis J. Kurtovich&His Meteors“ prvi album objavljuje 1984. godine za slovenački PGP, a producent je uz Marića/Muharema bio beogradsko-londonski muzičar i avangardni umjetnik Goran Vejvoda. Vejvoda, sin jednog od najuspješnijih komunističkih diplomata, Ive Vejvoda, pripadao je novovalnom umjetničkom pokretu Beograda početkom 80-ih, aktivan je sudionik kultnog muzičkog albuma „Paket aranžman“. Uticaj Dragoša Kalajića na ta subkulturna zbivanja bio je vrlo značajan, posebno je bio intelektualno i duhovno blizak sa Srđanom Šaperom, pjevačem grupe „Idoli“, od kojeg će se tokom 90-ih sa gnušanjem ograditi osnivač te kultne grupe, pokojni Vlada Divljan.

BOLJE BITI PIJAN…

Grupa „Elvis J. Kurtovich...“ nije polučila tiražni i općenito komercijalni uspjeh kojeg je objektivno zasluživala, i vrlo brzo je Goran/Malcolm napušta i pridružuje se „Plavom orkestru“ čiji se lider Saša Lošić upravo bio vratio iz JNA sa naramkom svježih, obećavajućih pjesama. „Orkestar“ ploču snima u Zagrebu, producira je iskusni Husein Hasanefendić iz „Parnog valjka“, a Goran Marić je izvršni producent. Njegova je bila ideja, na tragu sličnih provokacija za kojim je posezao Goran Bregović, da u studio dovuče Dragoša Kalajića, gurua srbijanske alternativne umjetničke scene. Čitava je mitologija u bivšoj državi izgrađena na klimavim teorijama zavjere prema kojima je omladinska kultura, preispoljno rock muzika bila pod kontrolom (pa čak i utjecajem) sigurnosno-obavještajnog aparata. Kasniji događaji, tokom ratova 90-ih godina će te teorije donekle učiniti osnovanim i vjerodostojnim. To što se cijela grupa Kalajićevih sljedbenika u proljeće 1992. godine obrela na Palama (Dragoslav Bokan, Goran Marić, Aleksandar Vučić, Isidora Bjelica…), teško da može biti puki stjecaj okolnosti, mnogo je vjerovatnije da je riječ o rezultatu njegovog efikasnog, dugogodišnjeg terenskog rada i uspješne indoktrinacije sljedbenika za „našu/srpsku stvar“.

Aleksandar Hemon, svjetski poznati sarajevski pisac koji duže od tri decenije živi i piše u Sjedinjenim Američkim Državama, bio je jedan od desetak gostiju, mahom studenata Filozofskog fakulteta, koji su 1986. bili pozvani na rođendan kod svoje prijateljice, Isidore Bjelice, kćerke poznatog novinara Dimitrija Bjelice. Svi njeni gosti će kasnije proći kroz manju ili veću policijsku represiju, zbog, kako se tvrdilo, nacističke ikonografije i provokativnog sadržaja koje je osmislila mlada slavljenica Isidora. Da je taj rođendanski performans bio, barem rubno, oslonjen na Kalajićeva razmatranja odnosa totalitarizma i estetike omiljenom temom italijanskih i evropskih neofašista, potvrdit će se koju godinu kasnije nakon što je Isidora Bjelica odselila u Beograd i priključila se tamošnjem avangardnom umjetničkom miljeu.  Italijanski estetičar i filmski kritičar Guido Aristarco, polemišući sa svojim oponentima sa desnice, napisao je da je politizacija umjetnosti karakteristika socijalizma, dok je estetizacija politike obilježje fašizma; Kalajić i njegovi sarajevsko-beogradski epigoni su potvrda toga.

GENOCID KAO PERFORMANS

Hemon će mnogo godina kasnije, nakon rata, napisati da ga je 1990. godine u Beogradu njegova prijateljica Isidora Bjelica odvela na neku žurku na kojoj je bio prisutan i njen kasniji (prvi) muž Dragoslav Bokan. Zgranut eksplicitnim  nacionalističkim ispadima kojima je svjedočio, Hemon piše: „Isidora Bjelica je bila moja dobra prijateljica, sve dok nije prešla na onu stranu pameti, dobra i zla, počela da misli da je rat umjetničko djelo, da je genocid performans, da su ratni zločinci romantični heroji, da je fašizam seksi, da je bezumlje isto što i strast“.

U Sarajevu su  Radovan Karadžić i Dimitrije Bjelica bili komšije. Početkom 1992., nakon „istorijskog“ 9. januara, Isidora Bjelica je pozvala telefonom Sonju Karadžić (kućni telefon je prisluškivala sarajevska SDB, koja je nekoliko godina ranije „obrađivala“ učesnike „nacističkog“ rođendana) i najavila joj da će svratiti do nje sa jednim zajedničkim prijateljem. Isidora je tih godina često putovala na relaciji Beograd-Sarajevo. Prijatelj je bio Dragoš Kalajić, a povod posjete je, pretpostavlja se, bilo davanje imena budućem srpskom entitetu u Bosni i Hercegovini.

To se može zaključiti iz činjenice da su prethodnih dana i nedjelja brojni prijatelji i inspiratori iz Beograda (Ćosić, Gojko Đogo…) Radovanu Karadžiću prenosili nezadovoljstvo zbog prvobitnog naziva Srpska Republika Bosna i Hercegovina kojim je rukovodstvo SDS-a operisalo u predvečerje agresije. „Kakva Bosna i Hercegovina, to uskoro neće postojati, brišite to iz imena“, govorio je lideru SDS-a Dobrica Ćosić.

Nekoliko nedjelja kasnije, prema tvrdnjama Dragoslava Bokana, u kasarni u okolini Sarajeva nalaze se on i Goran Marić, te uz logističku pomoć i pokroviteljstvo Sonje Karadžić smišljaju „ime buduće srpske države“.

„U Republiku Srpsku sam došao na poziv Gorana Marića, predratnog menadžera „Plavog orkestra“ i aktivnog člana (pod karikaturalnim prezimenom“Malkolm Muharem“ ondašnjeg „Nju primitivs“ pokreta“, napisao je Dragoslav Bokan. „On je došao u Beograd i tamo mi, veoma ubedljivo, objasnio zašto je važno da dođem tamo gde je najpotrebnije, u još jednu srpsku državu u nastajanju“.  

Goran Marić je Sarajevo napustio početkom aprila 1992. godine. Iza njega je ostala kultna diskoteka SGL, ali i ogromni dugovi uz pomoć kojih ju je sagradio na temeljima nekadašnjeg muzičkog studija Radio Sarajeva, nakon razlaza sa „Plavim orkestrom“. Kada ga je jedan sarajevski poznanik početkom rata u Bosni sreo u Beogradu, Marić mu je rekao da uskoro ide u borbu na ratište u okolini Sarajeva. „Zar bi zaista mogao pucati po prijateljima i sugrađanima i ubijati ih?“, upitao ga je poznanik. „Neću ih ubijati ja, nego istorijska nužnost“, odgovorio je Marić  tipičnim kalajićevskim nihilističkim cinizmom.

Ostalo je diskutabilno da li je naziv Republika Srpska autorsko djelo Bokana, ili Marića/Muharema. Ono u čemu se svi akteri tog događaja na Palama slažu jeste da im je neposredni šef bio Velibor Ostojić, prethodno ministar informisanja u Vladi Bosne i Hercegovine. Tom „kreativno-propagandnom“ hepeningu na Palama prisustvovala je i Maja Gojković, današnja predsjednica Vlade Vojvodine, a, sasvim izvjesno, i mladi propagandista koji je sa njom u to vrijeme stigao na vatreno krštenje iz Beograda - Aleksandar Vučić. 

SENATOR SA PALA

Dragoš Kalajić je, prema tvrdnjama pojedinih njegovih dugogodišnjih prijatelja i poznanika iz BiH, Muslimana, ili kako je on pisao „kvazi-Arapa“, neke od njih mjesecima uoči rata upozoravao da će „u Bosni biti krvi do koljena“ i nudio im svaku vrstu pomoći da se sklone iz buduće klanice i grada-logora Sarajeva. Odmah na početku rata on postaje važna i utjecajna ličnost na Palama, promoviran je u senatora Republike Srpske, zajedno sa desetinama drugih uglednih Srba iz Beograda, poput njegovog najboljeg prijatelja - pisca Mome Kapora. I jedan i drugi redovno obilaze Pale i pišu patriotske tekstove o borcima, vojnim i političkim liderima bosanskih Srba. Kalajić je nakon jednog od brojnih dolazaka na Pale, kada je sa sobom doveo delegaciju ruskih političara i novinara, euforično pisao o svojim domaćinima. Za Ratka Mladića piše (u „Dugi“) da je u njegovom pogledu „video sjaj stečen kroz neka strašna iskustva i saznanja, probojima poslednjih barijera straha od smrti“.  Radovan Karadžić je, pak, „ličnost sazdana od najboljeg gorštačkog materijala srpskog etnosa i ethosa“, čija moć zrači „svetim užasom“. Biljana Plavšić je, ipak, najfascinantnija osoba koju Kalajić posjećuje na Palama. Ona je „velika figura žive legende srpske borbe… oličenje evropske lepote, magnitudo animi“. Buduća, po vlastitom priznanju, ratna zločinka je „krepka i lepa kao da je upravo ustala iz dugog počinka“…

Nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma i uspostave mira u Bosni i Hercegovini, ne prestaje borba Dragoša Kalajića za „srpsku stvar“. Miloševićev ga režim šalje u Italiju, odakle piše za TANJUG, a tokom bombardovanja Srbije 1999. godine vodi široku i navodno uspješnu kampanju sa svojim italijanskim prijateljima protiv „NATO agresora“ i tvoraca Novog svjetskog poretka.

Posljednje godine života, iako teško bolestan, posvetio je borbi protiv Haškog Tribunala tvrdeći da je riječ o političkom sudu, naročito nakon izručenja Slobodana Miloševića 2001. godine.

U posljednjih desetak godina, što vremenski koincidira sa dolaskom na vlast Srpske napredne stranke, odnosno Aleksandra Vučića, politička i intelektualna ostavština Dragoša Kalajića se sve više i sve češće (re)aktuelizira. Tome svakako doprinose njegovi nekadašnji „najbolji učenici“, poznati i manje poznati epigoni, kao i sve jače prisustvo ruskog faktora u Srbiji. Sredinom prošle godine u Ruskom domu u Beogradu održan je veliki naučni skup na kojem se govorilo „o proročkoj misiji Dragoša Kalajića“, u povodu trideset godina od izlaska njegove knjige „Rusija ustaje“.

OD „DUGE“ DO DUGINA

Aleksandar Dugin, jedan od Kalajićevih uzora, filozof koji je snažno uticao na Vladimira Putina, u svojim mailovima (koje je dekonspirirala ukrajinska obavještajna služba) pisao je prognoze slične onim kakve je u mjesecima pred rat u Bosni i Hercegovini iznosio i Dragoš Kalajić. „U sadašnjoj akutnoj fazi konfrontacije rusko-pravoslavnog svijeta u svjetlu ukrajinske drame i očajničke borbe za Novorusiju, logično bi bilo uzvratiti udarac na Balkanu. Republika Srpska zauzima centralno mjesto u strateškoj arhitekturi Balkana. Ako tamo počne, pokrenut će se svi procesi u regionu“.

Ove, i ne samo ove „opservacije“ „crnog maga putinizma“ Aleksandra Dugina čine danas djelo i ostavštinu Dragoša Kalajića alarmantno aktuelnim…

(Kraj)