Trumpova Amerika može biti oslonjena na surovi protekcionizam, veoma nezainteresovana za stanje univerzalnih normi liberalne demokratije i spremna na transakcione odnose sa svima, što iliberalnim i autoritarnim režimima širom svijeta otvara ogroman prostor za pronalaženje zajedničkog jezika sa Washingtonom.

U svom inauguralnom govoru, predsjednik Donald Trump Amerikancima nije obećao ”krv, suze i znoj”, nego - zlatno doba. Sagovornik Slobodne Bosne, profesor na Univerzitetu "John Hopkins" u Washingtonu Siniša Vuković, kaže da je, uprkos postojećoj kadrovskoj kombinatorici, koja je spojila ideološki i programski prilično nespojive pojedince, danas jasno da se ide ka svojevrsom ideološkom i programskom poravnanju, kojim bi se artikulisala nova Trumpova doktrina.

Razgovarala Tamara Nikčević

”Osnovne konture te doktrine već se naziru, jer su prve izvršne uredbe poslale nedvosmislenu političku poruku da je Trump odlučan da ispuni veći broj političkih obećanja datih tokom svoje kampanje. Već vidimo da su mnoge od tih politika u najmanju ruku kontroverzne: neke otvoreno dovode u pitanje ustavne postulate, neke su sračunato formulisane kao eksplicitan otklon od politika prethodnih administracija, a neke direktno usmjerene ka ispunjavanju političkih ciljeva kojima teži ekstremna desnica u SAD. Većina tema kojima je okupirana nova administracija, a i sam Trump, tiču se unutrašnjih politika.

Što je s vanjskom politikom?

Pomenuta je sporadično i veoma površno. Ipak, jasno je da se Trump vraća transakcionom pristupu u međunarodnim odnosima, da će stvarati još aktivniji otklon od globalnih normi koje, kako kaže, sputavaju američki prosperitet, te da će u bilateralnim odnosima sa drugim državama malo pažnje posvetiti univerzalnim vrijednostima poput ljudskih prava, vladavine prava, demokratije i slično. Trumpova Amerika može biti oslonjena na surovi protekcionizam, veoma nezainteresovana za stanje univerzalnih normi liberalne demokratije i spremna na transakcione odnose sa svima, što iliberalnim i autoritarnim režimima širom svijeta otvara ogroman prostor za pronalaženje zajedničkog jezika sa Washingtonom.

Jedan od prvih poteza predsjednika Trumpa bio je izlazak iz Pariskog sporazuma i Svjetske zdravstvene organizacije.

Kakva je to poruka?

Trumpa postulati multilateralizma ne zanimaju, niti ih dozivljava kao strateški interest SAD. Državni sekretar Rubio već je povukao nekoliko poteza kojima dodatno definiše novi pristup: međunarodna pomoć koju je Amerika koristila kao element svoje meke moći za sada se zaustavljaja i redefiniše. Takođe, tenzije sa Danskom oko Grenlada, sa Kanadom oko tarifa, sa Panamom oko upravljanja kanalom ukazuju da se postojeći aranžmani poput vojnih i trgovinskih savezništava lako mogu dovesti u pitanje. Neupitno je da Trump želi sebe još jednom projektivati kao izvrsnog pregvarača, koji je u stanju ispregovarati bolje aranžmane od svih svojih prethodnika. Ipak, opasno je na ovaj način otvarati probelme tamo gdje ih nema i stvarati osnov za nove krize koje se moraju riješiti pregovorima. Njih bi, naravno, on predvodio.

Što mogu biti posljedice?

Nova era neizvjesnosti, nepredvidivost i mogućnost izmicanja kontroli.

Na globalnom planu, stvaranju policentričnog međunarodnog poretka, kojem prvenstveno teži Rusija, posljedično i drugi revizionistički režimi poput Kine, Irana, Venecuele i sl, na ruku idu oni koji smatraju da se norme i pravila moraju prilagoditi regionalnim liderima i definisati na regionalnom nivou. Upravo ti regionalni centri mogu oblikovati regionalne stvarnosti bez ikakvih posljedica i ograničenja, miješajuči se u unutrašnja pitanja drugih država bez ikakve međunarnodne osude.

Govor predsjednika Trumpa nisu pozdravili prisutni bivši američki predsjednici. Jesu li imali izbora?

Niko nije očekivao da će Trump pohvaliti svoje prethodnike, niti da je spreman da ponudi bilo kakvu naznaku politika kontinuiteta sa ranijim administracijama. Iz njegovog se govora lako može zaključiti da svoju pobjedu vidi kao odmazdu za nepravdu kojoj je bio izložen od, kako kaže, strane korumpiranih političkih elita. Pritom, ne treba zaboraviti da Trampu ne samo da nisu aplaudirali bivši predsjednici, nego devedeset procenata njegove prethodne administracije više nije u njegovom timu. Od nekih se čak veoma surovo otklonio, poput potpredsjednika Mikea Pencea, NCA Johna Boltona, državnog sekretara Mikea Pompea, ministra odbrane Espera, ambasadorke u UN Haley, šefa kabineta Kellya, glavnokomandujućeg oružanih snaga Milleya i niza drugih. Ako se sjećate, kada je počinjao svoj prvi mandat, non-stop je ponavljao da je njegov tim najbolji u istoriji, te da će oni učiniti Ameriku najboljom ikad. Ti nekad najbolji kadrovi sada su nepodobni, a vidjećemo je li što naučeno iz tog perioda.

Glavni kriterij predsjednika Trumpa sada je lojalnost?

Ta je lojalnost prvenstveno lična, pa tek onda programska i ideološka, što se već može primijetiti kroz odabir postojećih kadrova. Pretpostavlja se da će nova administracija biti ne samo drugačija od Bidenove, već i od prve Trumpove, kao i od svih prethodnih republikanskih administracija. Ovo je početak konsolidacije nove paradigme na desnom polu političkog spektra u SAD, u kojem će se mnoge politike, smatrane ekstremnim i u suprotnosti sa republikanskim programom (od Reagana na ovamo) normalizovati, time postati i norma i pravilo. Globalizam i internacionalizam, koje je započeo upravo Reagan, mogli bi biti svedeni na marginu, što će neupitno redefinisati američku globalnu ulogu, kao i odnose sa drugim državama.

Tehnološki milijarderi prisustvovali su misi uoči inauguracije predsjednika Trumpa: od Bezosa i Zuckerberga, do notornog Elona Muska. Ima li pravo predsjednik Biden kad u svom oproštajnom govoru upozorava na opasnost ”oligarhije i neograničene moći u rukama bogatih”?

Interesantno je da se Biden odlučio da tako jaku poruku pošalje na samom kraju svog mandata, kada više nije bilo političkih posljedica. Poslovično, lako je biti general poslije bitke. Slične teze je godinama unazad ponavljao veliki dio demokratske stranke, dio lijevo od centra; najglasnije - senator Sanders. Međutim, unutar stranke su takvi stavovi bili gušeni i marginalizovani, jer se ruvodstvo najvjerovantije vodilo principom da su im isti oligarsi potrebni kako bi finansirali sopstvene kampanje. Naravno, većina njih je za vrijeme kampanje bila protiv Trumpa i njegovih zapaljivih stavova. Novina nije to da se krupni kapital lako priklonio pobjedničkoj strani, ali jeste šokantan utjecaj koji oni od prvog dana ostvaruju unutar Trumpove administracije. Kritičari ove pojave podsjećaju da je Musolini sopstveni fašistički režim najčešće objašnjavao kao najbolji primjer korporativizma. U fašizmu je, naime, korporativizam oslobođen ograničenja tripartizma, koji predviđa ravnomjernost u odlukama tri strane: vlada, poslodavac, sindikati. U fašističkoj verziji korporativizma, sve je podređeno krupnom kapitalu.

Zabrinjavajuće?

Naravno. MAGA ideologija zalaže se za smanjenje uloge vlade i države; negiraju bilo kakvu ulogu sindikata, pa ostaje da se vidi je li ovo zaista početak tvrde verzije korporativizma, o kojoj je, prije tačno 100 godina, govorio Musolini.

Posljednjih nekoliko dana svjedočimo izuzetno šokantnim potezima: od amnestije za osuđene za napad na Kapitol, među kojima je dosta članova i vođstvo eskremno desnih neo-fašističkih pokreta, do posljednjeg pozdrava Elona Muska, koji je mnoge podsjetio na nedvosmisleni fašistički pozdrav.

Predsjednik Biden je, uoči predavanja dužnosti predsjedniku Trumpu, preventivno pomilovao pet članova svoje porodice, kako bi spriječio da oni ne budu meta "neutemeljenih i politički motivisanih istraga". Što to govori o američkom društvu?

Paradoksalno, riječ je i o očekivanom i o iznenađujućem potezu. Iznenađujućem, jer je teško naći primjer da je odlazeći predsjednik amnestirao članove svoje porodice iz straha od odmazde. Amnestija se obično koristi kao jaka politička poruke odlazećih predsjednika, kojom žele označiti karakter svog mandata. Karter je tako amnestirao sve krivično gonjene zbog izbjegavanja vojne obaveze tokom rata u Vijetnamu; Ford je preventivno amnestirao Niksona od daljeg krivičnog gonjenja nakon napuštanja funkcije predsjednika; Bush stariji je, zbog Iran/Kontra afere, amnestijom zaštitio svog ministra odbrane Weinbergera od daljeg krivičnog gonjenja… Ovoga puta se linija javnog djelovanja i privatnog života u potpunosti eliminiše, pa je sfera privatnog postala laka meta za politička potkusurivanja.

Kao opozicionar, Trump je kontinuirano dehumanizovao i demonizovao porodicu Joe Bidena. Posebno njegovog sina Huntera, koga je označio kao primjer koruptivnog i dekadentnog djelovanja političkih elita, koje su zloupotrijebile svoj politički utjecaj kako bi skrenule pažnju sa sopstvenih nedjela i, kako kaže, politički ga progonile onemogućavajući mu povratak na vlast. Trump je proglašen krivim za mnoge od tih optužbi, što je postalo irelevantno tokom buke stvorene u jeku kampanje: relativizovana je i obesmišljena vladavina prava i sve svedeno na ličnu odmazdu.

Među prvima, čestitku predsjedniku Trumpu poslao je predsjednik Rusije Vladimir Putin. Očekujete li da sudbina Ukrajine zaista bude riješena u dijalogu SAD i Rusije, bez učešća Kijeva?

Trump uživa u ulozi nepredvidivog igrača, nekoga ko veoma lako može promijeniti stav i zbuniti suprotnu stranu. Njegove poruke su nerijetko ambivalentne i često podložne kontradiktornim interpretacijama. Njegove stavove bi trebalo veoma ozbiljno razumjeti, ali ne i doslovno. Njegov stav oko Ukrajine, na primjer, varira - od poziva na pregovore, do prijetnje sankcijama Rusiji; od hvale Putinu da je odlučan vladar, do kritike da uništava ruski narod; od kritike vojne pomoći Ukrajini, do poruka da će, ako Rusija ne prihvati njegov poziv, morati pojačati podršku ukrajinskoj strani. I pored svega, ovu situaciju istinski neizvjesnom čini to što nije do kraja jasno kojim normativnim principima se Trump rukovodi, tj. dokle je spreman braniti principe nepovrjedivosti državnih granica i zabrane vojne okupacije teritorije druge države. Trump se o tome nije izjašnjavao, što uznemirava prije svega američke saveznike u Evropi.

Predsjednik Trump će podstaći novi uspon desnice u Evropi, rekao je mađarski premijer Viktor Orban. Što čeka EU?

Trumpov dolazak na vlast podudara se sa globalnim trendom slabljenja liberalnih demokratija i jačanja krajnje desničarskih snaga na Zapadu, što Evropljani gledaju sa nelagodom. Odavno se zna da je na jačanju desnice u Evropi aktivno radio Trumpov dugugodičnji suradnik Steve Banon, kroz svoj Pokret, kojim je artikulisao jake i jasne poruke za do tada fragmentisanu desnicu u Evropi. Pored toga, alternativni izvori informacija, društvene mreže i subverzivni kanali komunikacija bili su nosioci desničarskog narativa, koji je u mnogome bio rezonantan Trumpovim porukama i prvim potezima. U Njemačkoj se projektuje dolazak na vlast AFD-a, u Francuskoj je Le Pen odavno postala mainstream, a u državama poput Italije, Poljske i Austrije politika je uveliko na desnoj strani političkog spektra. Nada je da će se transatlantski odnosi koliko-toliko održati, makar kroz bezbjednosne aranžmane.

Da, važno pitanje je - hoće li opstati NATO.

Trump je za sad prilično jasan: povećanjem izdavanje iz budžeta svih država članica želi osnažiti NATO, koji je garancija ispunjavanja američkih strateških ciljeva i troškovno efikasno rješenje. Trump traži da se ljestvica izdavanja za odbranu u svim državama članicama podigne na pet procenata, što je daleko od projektovanog budžeta koji Amerika planira sa svoje strane.

I što je za neke članice NATO nezamislivo.

Za sada je samo Poljska blizu, sa nekih 4.7 procenata.

Imajući u vidu da je i sekretar Rute rekao da je pet procenata dobra ideja, za očekivati je da će Evropljani NATO koristiti kao način da se sinhronizuju odnose sa Trumpom. Naučena je lekcija da politike dodvoranja Rusiji i pacifikacija malignih trećih strana najmanje koristi upravo Evorpi. Trump je kritikovao Njemačku ekonomsku saradnju sa Rusijom i bio optuživan za imperijalizam. E, ta je ekonomska saradnja ohrabrila Putina da izvrši agresiju na Ukrajinu i zariprijeti nekim zemljama istočne Evrope. Valjda je tu lekciju Brisel naučio, koliko god ona bila teška.

Koliko će visoko na spoljnopolitičkog agendi predsjednika Trumpa biti Zapadni Balkan, koji je, nažalost, protekle četiri godine bio u raljama kontroverznog ambasadora Christophera Hilla?

Trump je realnost, i njegovu vanjskopolitičku paradigmu treba prihvatiti kao polaznu osnovu. Politika relanog mora biti prioritet. Za vrijeme Bidena, Zpadni Balkan iskusio je posljedice transakcionalne politike, koje se očekuju i za vrijeme nove Trampove administracije.

Bidenov tim u potpunosti je iznevjerio sve koji su očekivali vanjsku politiku baziranu na vrijednostima na Zapadnom Balkanu, jer je fokus bio na kratkoročnoj stabilizaciji regiona, koja za posljedicu ima podilaženje autoritarnim snagama, prije svega u Beogradu, kroz niz neodrživih projekata.

Poput Otvorenog Balkana?

Tako je. Taj je projekat neprimjeren za post-konfliktne sredine poput ove. Ne postoji, naime, ni jedno relevantno empirijsko istraživanje koje potvrđuje tezu da ekonomska saradnja samostalno može doprinijeti trajnom miru. Naprotiv: empirijski je dokazano da jedino ekonomska saradnja nema nikakav samostalni značaj za dugoročni mir i pomirenje u odnosu na političku, društvenu i institucionalnu saradnju. Drugim riječima, Otvoreni Balkan samo je fasada koja bi u najboljem slučaju prikrivala suštinske probleme u regionu, što veoma lako može eskalirati. Velika očekivanja rezultirala su velikim razočarenjima, jer je upravo Amerika, od koje se očekivalo da će dati zamajac procesu dalje demokratizacije regiona, prihvatila transakcioni pristup i obesmislila svoju transformativnu moć za daljim reformama. Umjesto demokratizacije, imali smo vanredan nivo desnog populizma, etno-nacionalizma, klerikalizma, istorijskog revizionizma, iliberalizma, autoritarizma u većini zemalja regiona. Osim Kosova i Albanije, ostla društva postala su suštinski snažnije anti-američka i anti-zapadna. I to je rezultat promašenih poteza vođenih prethodne četiri godine.

Vlada Albanije dodijelila je status strateškog investitora kompaniji vezanoj za Jareda Kushnera, zeta predsjednika Trumpa, zbog izgradnje luksuznog turističkog naselja na ostrvu Sazan. Ista kompanija u Beogradu je angažovana na izgradnji hotelskog komplaksa na mjestu nekadašnje zgrade Generalštaba. Može li ovo biti ulog za novo otvaranje pitanja promjene granica na Balkanu, u vrijeme predsjednika Bidena nazvano Otvoreni Balkan?

Upravo su to primjeri transakcione politike. Vodeća imena nove administracije opet su pojedinci koji imaju veoma jasno definisane stavove o regionu i koji makar za sada ne dovode u pitanje postojeće granice, pa stvari u stratu ne bi trebalo postavljati toliko fatalistično. Međutim, važno je imati u vidu transakcioni momenat koji snaži ili kupuje vrijeme političkim elitama sklonim historijskom revizionizmu i etno-nacionalizmu. U tom smislu, problematizacija postojećih granica nije isključena, ali nije ni izgledna. Važno je artikuisati narativ prihvatljiv trenutnim snagama u Washingtonu, koji se istovremeno ne kosi sa elementarnim težnjama dalje demokratizacije cjelokupnog regiona. Otvoreni Balkan će možda doživjeti svoju reviziju i biti podređen onome što je bila vizija Washingtonskog sporazuma, dokumenta koji ni jedna strana nije željela primijeniti.

Imaju li onda prozapadno orijentisane snage u BiH, Crnoj Gori i na Kosovu razloga za brigu?

Te su snage isuviše dugo bile reaktivne, dominantno fokusirano ukazivale ne probleme postojeće američke vanjske politike. Nedostajalo je nuđenje novih rješenja. Tako se, recimo, s pravom mnogo energije potrošilo na problematizovanje Otvorenog Balkana, gdje je nedostajalo kontrarješenje, koje bi Amerikanci mogli predstaviti kao svoju diplomatsku pobjedu. Nova administracija traži upravo takve pobjede, i makar za sada ima prostora da se predstavi nešto što bi bilo od suštinskog značaja za dalju demokratizaciju zemalja regiona i njihovu istinsku zapadnu orijentaciju. Trumpova potreba da napravi otklon od prethodnih administracija šansa je koja se može iskorititi na konstruktivan način. Greške prethodnih administracija polazna su osnova iz kojih moraju izaći nova rješenja. Ko bude bio brži sa artikulacijom rješenja, biće u prednosti. Jer, ako nije prioritet, za Trumpa bi Zapadni Balkan mogao biti barem laka pobjeda.