Piše: Vlado VURUŠIĆ (Jutarnji list)

Tragedija na novosadskom kolodvoru otprije točno tri mjeseca pokrenula je nezaustavljivi proces urušavanja režima Aleksandra Vučića, doduše s nepoznatim posljedicama, jer osim agende - "Vučiću, odlazi" - ne zna se što se točno iza svega valja. No, jedno je jasno - Srbima je dosta autoritarno-klijentelističkog mučeničkog stila vladanja Aleksandra Vučića, predsjednika koji je izašao iz velikosrpskog šinjela Slobodana Miloševića kao gojenac osuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja. Problem je u tome da mi, nažalost, ne znamo kakav je stav prosvjednika upravo o tom dijelu nacionalističke agende Vučićeva režima, pogotovo o "imperijalnoj" politici prema regiji. Vučićev pad je počeo, a i na prosvjedima ima sve više parola - "Revolucija je počela".

Veliki prosvjed studenata u Beogradu i blokada Autokomande  (Foto: Ante Cizmic/Cropix)

Teško je reći tko i kako to može zaustaviti i kamo Srbija ide i na što je sve spreman Aleksandar Vučić. Ono što je prije tri mjeseca počelo kako spontano okupljanje ogorčenih građana zbog strašne tragedije u kojoj je poginulo 15 ljudi, a za koju je najodgovornija koruptivna režimska hobotnica, pretvorilo se u lavinu koju je teško zaustaviti. Nakon nedavnog generalnog štrajka na redu je 24-satna blokada najvažnije beogradske prometne komunikacije kod Autokomande.

Srbija je praktički potpuno paralizirana. Nema više natrag. Režim se polako urušava i svi čekaju što će Vučić. No, Vučićev režim sve više ignorira realnost, to je klasična pristup diktatorskih režima koji povjeruju u vlastite laži. Književnik Gojko Božović kaže da Vučić - time što odbija vidjeti što se događa na ulici i činjenicu da gubi legitimitet - polako okreće većinu srbijanskog društva protiv sebe.

Veliki prosvjed studenata u Beogradu i blokada Autokomande (Foto: Ante Cizmic/Cropix)

Režim može, kao i dosad, posegnuti za jačanjem represivnih metoda, ali takvi scenariji, uglavnom znamo iz iskustva, rijetko završe dobro po režim. Vučić, navodno, sprema nekoliko scenarija - od uvođenja izvanrednog stanja, preko izvanrednih izbora i skidanja glava nekim najvjernijim suradnicima koje će baciti u arenu pred prosvjednike do mogućeg čak i pristanka na nekakvu "prijelaznu vladu", ili će ponovno pokušati "s dokazima o stranoj umiješanosti u prosvjede, pogotovo Hrvatske".

Što se tiče "prijelazne vlade" sastavljene od vladajućih i oporbenih političara - dio oporbe to podržava, ali neki, poput Save Manojlovića, lidera pokreta Kreni - promeni, kažu da se na to ne smije pristati jer bi to bilo "davanje predaha Vučiću" da se konsolidira i snađe.

No, blokade i prosvjedi se šire i obuhvaćaju sve više društvenih skupina, sada su se studentima kao nosiocima bunta priključili poljoprivrednici, umjetnici, novinari, pa je sve evidentnije da su režimu dani odbrojeni, mada je teško prognozirati dokad se može održavati. A može dugo, mada znamo da se stvari često znaju promijeniti u trenutku.

Podsjetimo da je Slobodan Milošević, kad je pao, pozvao radnike iz unutrašnjosti Srbije na skup u Beograd, pa nije uspio, a i represivni aparat mu je, u tili čas, okrenuo leđa. Vučić pokušava obuzdati prosvjede, ali njegov skup u Jagodini, kojim je najavio osnivanje nekakvog novog nacionalnog, odnosno nacionalističkog pokreta, njegov je labuđi pjev. On ništa novo nije ponudio i ne može ponuditi osim jednog te istog: "Srbija je ugrožena, ali ja sam tu da je spasim!" Pitanje je kako se s time uspio održati punih 13 godina, a i još će neko vrijeme, a da je ipak, ma što tko govorio, imao podršku dobrog dijela javnosti, koju sada, čini se, rapidno gubi. Žarko Korać, nekadašnji potpredsjednik u vladi Zorana Đinđića, za beogradski Danas kaže da je generalni štrajk, ili kako ga on naziva "društveni protest", uspio iznad svih očekivanja. "Srbija nema značajniju povijest društvene solidarnosti i ovo je veliki korak u tom pravcu", tvrdi Korać.

On ističe da je značajno ne samo to što je u Beogradu i Novom Sadu izašao veliki broj ljudi nego i u mnogim manjim mjestima gdje je ljudima znatno teže prosvjedovati zbog veće "stege i nadzora režima". "Moj je utisak da se režim u Srbiji ponaša kao da se sve ovo ne događa, već sve nastoji ignorirati, iako su protesti sve brojniji", kaže Korać, "te zato Srbija ide u neizvjesnu budućnost". Korać zato citira poznatu angažiranu pjesmu s proročanskim stihovima - "tko ne sluša pjesmu, slušat će oluju". A Srbija se nalazi na rubu oluje koja se pomalja na horizontu. Vučića zasad drži na vlasti određena međunarodna podrška, no i tu se posjetimo da je na početku jugoslavenske krize i Slobodan Milošević uživao određenu podršku "međunarodne politike". U svakom slučaju, Srbija je ušla u ključnu fazu Vučićeve vladavine, ali je pitanje je li cilj samo Vučić ili sve ono što on predstavlja, jer pušemo i na hladno - Milošević je odavno pao, ali njegova ostavština i danas je živa u srbijanskom društvu, a Vučić je dokaz tome. Pitanje je ima li srbijansko društvo snage za iskorak iz te šprance koja (uz godinu i pol najava promjena) djeluje praktički već gotovo 40 godina. U svakom slučaju treba se pripremati na vrijeme nakon Vučića. Samo kako!?