Piše: Andrej NIKOLAIDIS (CdM)

Jovanović i Odžić su, prvi ispred ultrasrpskog, drugi ispred crnogorsko-patriotskog bloka, zajedno otpjevali „Čuvaj mi se, sine“, pjesmu Frenka Sinatre neočetničkog treš-folka, Baje Malog Knindže.

Uslijedila je čuvena crnogorska komedija lišena humora. Oni koji su htjeli u koaliciju sa Jovanovićem, ali im to nije uspjelo, pa sada osuđuju DPS zbog toga što je sa Jovanovićem koalirao, zgroženi su zato što predstavnici građanskih partija napamet znaju nacionalistički repertoar. Doduše: ako bi iz svojih stranaka izbacili sve koji vole Baju, a ni Mladić im nije mrzak, članstvo bi im se prepolovilo.

Onima, pak – a to bi bio navodno građanski blok – koji su bespoštedno kritkovali sve, a naročito stranke manje brojnih naroda, zbog toga što su se upustili u koalicije sa nacionalistima, da bi isto, čim im se ukazala prilika, učinili oni, na Baju nemaju primjedbi. Baju pjevaju oni koji su se zgražavali što je neko na tivatskim Pinama pustio Baju. Što bi rekao narodni pjesnik:

Ko ne voli Malog Baju,

nek mu Turci pomen daju.

Da se od licemjerja umire, ođe ne bi bilo živija.

Ne smeta Baja ni crnogorskoj moralnoj policiji – čijoj revnosti bi pozavidila i ona iranska – koja je u mojim tekstovima tražila kolaboracionističku sintaksu i izdajničku interpunkciju.

A u Crnoj Gori sve ima više smisla no iščuđavati se. Ko do sada nije shvatio da ovdašnjoj politici nema morala, a kamoli etike; kome nije jasno da ne samo da svako može, no i hoće sa svakim; ko nije uočio da crnogorska politička elita nije drugo do križanac učesnika Farme i svingerske orgije – nikada ništa i neće shvatiti.

Dakle: Baja. Najveći četnik među trešerima i najveći treš među četnicima. Kako je primijetio još Šopenhauer: onaj ko se obraća glupanima uvijek ima brojnu publiku. Zato je Baja megazvijezda.

No nipošto ne bi trebalo potcijeniti značaj Baje za postlitijašku Crnu Goru.

Baja je, naime, dio obreda inicijacje koji prethodi stupanju u post-tridesetavgustovsku vlast.

Obred inicijacije stara je praksa. U davna vremena mladić nije mogao stupiti u redove lovaca dok ne ubije i plemenu na dar ne donese međeda.

Dok ne ubiješ nevinog prilaznika ne možeš postati član ulične bande.

Dok te Baja ne opjeva (kao Dritana) ili ti ne otpjevaš Baju (kao Odžić) ne možeš u vlast – svakako ne nakon 30. avgusta.

Kad prihvatiš Baju, prihvatio si sve vrijednosti pobjednika. Pjevajući Baju, ti javno demonstriraš da ti i onaj koji pjeva sa tobom možete biti politički različiti; možete biti i etnički različiti; ali vi ste, što je najvažnije, kulturološki isti.

Baja, tako, spaja ljude raznih vjera i nacija. Njegovu „Čuvaj mi se, sine“, rado pjevaju srpski ratni zločinci, kao i crnogorski kriminalci. A i policajci.

Ne znam, ali spreman sam da se kladim da ta pjesma nije mrska ni bošnjačkim sjecikesama.

Nekada su ljudi u Crnoj Gori važne događaje obilježavali citirajući Njegoša. Što god da se desi, za to je postojao adekvatan citat iz Njegoša. Na primjer: „kocka je bačena“. Ili „u zdravom tijelu, zdrav duh“. Ta je Crna Gora izgleda izdahnula.

Današnji Crnogorci svoj život, muku i borbu ne prepoznaju u Njegoševim, nego u Bajinim stihovima. Kad je radost a i kad je teško – tu je Baja. Zato pitam – je li to, braćo, Baja postao vaš novi Njegoš?

Samo da jedno bude jasno: pjevanje Baje simbolički je isto kao i kapela na Lovćenu, kao Joanikije na tronu Svetoga Petra Cetinjskoga ili Mandić u stolici predsjednika parlamenta. To isto zove se – asimilacija. A protiv asimilacije se još nikad nije izborio onaj ko se protiv nje borio pjevajući asimilatorove pjesme.

P.S.

Pošto je sveopšte izmirenje u Crnoj Gori nažalost neizbježno, a jasno je da će ono biti sprovedeno na najuzvišenijim principima sveopšteg fukarluka, predlažem da narodna zastava bude trobojka sa krstom: dvije ukrštene linije kokaina. Dvije ukrštene linije, da simbolizuju dva naroda, dva jezika, dvije crkve i dva klana. A da narodna himna bude jedino što u kategoriji kojom on suvereno vlada može parirati Baji: Zoka Bosanac.

Evo ovo: