Jedna od najznačajnijih Ibsenovih drama ponovo će biti postavljena na scenu Narodnog pozorišta Sarajevo nakon gotovo 59 godina (20. 9. 1964). Iako je riječ o vanvremenskom djelu i jednom od najproslavljenijih Ibsenovih komada, Hedda Gabler ipak je rijetko postavljana u bosanskohercegovačkim pozorištima. Šta je tome razlog, teško je pronaći odgovor.

Hedda Gabler nastaje 1890. godine i spada među Ibsenove komade iz simbolističke faze. Posljednja je drama koju je napisao u svom 27 godina dugačkom egzilu, prije nego što će se 1891. napokon vratiti nazad u Norvešku, gdje će napisati još četiri drame.

U svojoj simbolističkoj fazi, Ibsen istražuje duboke psihološke konflikte pojedinca i nemogućnost razrješenja sukoba između njegove stvarnosti i ideala. U tom pogledu, čini se da je Hedda Gabler jedan od najintimnijih Ibsenovih komada.

Žudeći za nemogućim idealom lijepog i dostojanstvenog, a pristajući na banalnost življenja u modernom društvu, Hedda je jedan od najnepredvidljivijih, najuzbudljivijih i najslojevitijih likova ikada napisanih. Pišući Heddu Gabler, psihološku dramu o ženi zatočenoj u kući, braku i životu koji nije željela, Ibsen slika portret ranog industrijskog društva u kome je tehnologija omogućila masovnu proizvodnju, ali je istovremeno preoblikovala društvene vrijednosti, pa se zadovoljstvo mjeri  potrošnjom, vrijednost pronalazi u kompeticiji, a samorealizacija čovjeka se očituje u tome da li je uspješno ispunio svoju društvenu funkciju. Granice individualne slobode iscrtane su linijama društveno prihvatljivog, i svaki pokušaj odstupanja predstavlja napad na krhki poredak društvenih odnosa. Porodica kao nukleus društva, postaje poligonom sukoba nesretnih ljudi, čijim životima dominira ispraznost, otuđenost i nerazumijevanje. U takav svijet, on spušta junakinju čije biće odbija da se pomiri sa onim što je okružuje i čija je tragička pogreška upravo to što je pokušala. U savremenom svijetu, Ibsenova drama ne gubi na aktuelnosti. U najekstremnijem procvatu  divljeg kapitalizma, ona je možda aktuelnija nego ikada prije.  Heddu Gabler oblikuje želja za negativnom slobodom – slobodom bez odgovornosti. Njena destrukcija odbrambeni je impuls osobe inhibirane i onemogućene da svoje želje pomiri sa stvarnošću. Zato je ova drama univerzalna, uvijek inspirativna i vrijedna gledanja. Ona je ogledalo koje otkriva tamne strane naše prirode, te  nas provocira da se suočimo sa sobom i preispitamo svoje želje i vrijednosti. Zbog toga, čini se, preziremo djelo i protagonisticu, jer vrlo surovo i ogoljeno prepoznajemo napad na usvojene principe oko kojih gradimo vlastite živote, gušeći i potiskujući u sebi sve ono što se u tu normu ne uklapa.

Govoreći kroz lik Hedde Gabler, Ibsen zapravo govori o pitanjima koja ga muče kao pisca. Lijepo, dostojanstveno i vječno kao ideali kojima teži, spram ispraznosti buržujskog života i poštivanja društvene norme, čine da i pisac i lik zauzimaju poziciju cinika svjesnog problema, ali bez mogućnosti da se s njim pomire.

Ne bi bilo čudno da je upravo to razlog zašto Heddu Gabler ne gledamo često u našim pozorištima. Možda se prosto bojimo šta možemo vidjeti u tom ogledalu.

Režija: Nermin Hamzagić
Dramaturginja i adaptacija: Asja Krsmanović