Piše: Mustafa Gradaščević / Politički.ba

Danas se navršilo 33. godine od otvaranja prvog logora u Bosni i Hercegovini, logora Batković kod Bijeljine.

Bila je ovo prilika da obilježimo ovu historijsku činjenicu, da obilaskom hangara, časom historije, polaganjem cvijeća i učenjem fatihe odamo počast žrtvama ovog zloglasnog logora.

Kroz logor Batković prošlo je više od 4.000 logoraša iz svih krajeva Bosne i Hercegovine. Ubijeno je njih 80.

Iz Bijeljine i Janje kroz logor Batković prošlo je više od 700 Bošnjaka.

Jedan od njih bio je i moj otac.

Kakvim su strahotama, mučenju, maltretiranju, ubijanju i drugim bestijalnostima bili podvrgnuti zatočenici ovog kazamata, najmanje sam čuo od svog oca. Čovjek ima blokadu da o tome govori, da se prisjeća dana provedenih u logoru. Na pomen imena Batković, jednostavno čovjek dobije neku blokadu.

Za nalogodavace, organizatore, izvršioce, one koji su vršili zločine u logoru skoro da niko nije odgovarao - tek par pojedinaca sa dna hijerarhije zločina koji su osuđeni na simbolične i mizerne kazne zatvora. Veliki broj onih koji su bili čuvari, upravnici ili su imali neku drugu funkciju u logoru Batković i dan danas slobodno žive i hodaju Bijeljinom.

Osim što nema pravde za ubijene i preživjele logoraše, u smislu procesuiranja i kažnjavanja odgovarnih, pravobranilaštvo manjeg bosanskohercegovačkog entiteta kažnjava novčanim kaznama logoraše zbog izgubljenih sudskih sporova pred domaćim sudovima. Te novčane kazne iznose po nekoliko hiljada maraka. Prava bivših logoraša nisu regulisana zakonskom legislativom ni na kojem nivou. Ovo je kategorija ljudi u našem društvu koji su apsolutno nevidljivi za naš pravni sistem kada je u pitanju zaštita njihovih prava.

U svim normalnim  društvima bivši logori, poput Batkovića, bili bi pretvoreni u memorijalne centre.

Ti objekti se restauriraju, obnove, sa spomen pločom ili spomenikom na kojima stoje imena onih koji su tu bili zatočeni i ubijeni. U tim memorijalnim centrima organizuju se postavke, izložbe, predavanja, seminari, posjećuju ih školska djeca i studenati, ali i ostali dolaze da obilaze i uče, prenose znanje i čuvaju sjećanje na ta mjesta i zločine koji su tu počinjeni. A sve sa jednim jedinim ciljem - da se zlo nikad i nikome ne ponovi.

Tako je to u normalnim društvima.

Društvima koja su prošla katarzu i koja su se suočila sa svojom mračnom prošlošću.

Nažalost, društvo u kojem živimo niti je normalno, niti je prošlo katarzu, niti se suočilo sa svojom mračnom prošlošću, a što je još gore od toga nema ni naznaka da će to uraditi.

Zločini se i dalje negiraju, zločinici se slave kao heroji i oslobodici, žrtve svaki dan na ulicama susreću svoje dželate...

Svi se moramo založiti, u skladu sa mojim političkim i drugim kapacitetima da se prostor nekadašnjeg logora Batković pretvori u memorijalni centar poput Mathauzena, Aušvica, Dahaua...

Odlična je ovo prilika za političke oce u našem gradu, počevši od "narodnog" gradonačelnika, pa svih ostalih da pokažu ono kako se predstavljaju prema Bošnjacima.

Da su i blizu onoga za što se predstavljaju, danas su trebali biti u bivšem logoru Batković i zajedno sa logorašima odati počast žrtvama ovog zloglasnog mjesta.

Gospodo, da vas podsjetim, iako je ovo tabu tema u Bijeljini, logor Batković nije bio u nekom drugom mjestu, nego našoj i vašoj Bijeljini!

Ako ste iskreni, a znam da niste, evo prilike da na tom prostoru napravimo memorijalni centar.

Ne znam kome bi smetalo  da se u tom centru priča o prevenciji mržnje, o miru, suživotu, ljudskim pravima, itd.I na kraju poruka za moje Bošnjake: čast, dostojanstvo, žrtve, naša patnja i bol koju smo prošli devedesetih godina nisu na prodaju! Kultura sjećanja je izuzetno bitna i važna. Naši dželati bi nam platili da se ne sjećamo, da ne pričamo, da zaboravimo...

A šutnja i zaborav je uvertira u novi zločin.

Podsjetiću na riječi George Santayana: "Oni koji ne pamte, (ne znaju) svoju prošlost osuđeni su da je ponavljaju."

Jesmo li spremni još jednom proći kroz istu golgotu?!