Piše: Haris IMAMOVIĆ (Odgovor.ba)

Svako može sebi dati novo ime. Recimo, ako smatra da ono bolje odgovara njegovoj naravi od starog, koje su mu dali roditelji ili neko drugi. Čuven je primjer Muhameda Alija, koji je za svoje staro, kršćansko ime govorio da su mu ga, kao i drugim Afroamerikancima, dali robovlasnici. Iako će se kasnije otkriti da je izvorni Cassius Clay od robovlasnika postao abolicionista, Alijeva poenta stoji: imenovanje je forma odnosa gospodara i roba. Čin označavanja je čin moći.

Svako može sebi promijeniti ime, ali ako ga drugi, uprkos njegovoj volji, nastave zvati po starom imenu ili, još gore, pogrdnom nadimku, onda preimenovanje nije autentično. Nepriznavanje nečijeg prava da sebi dâ ime jeste nepoštovanje njegove moći. Riječju, manjak straha kod onih kojima se preimenovani obraća.

Odlukom Bošnjačkog sabora, u jesen 1993, naš narod je preimenovan u Bošnjake. Ali bio je to samo prvi korak. Konačan čin priznanja se desio s Dejtonom, kada drugi, Srbi i Hrvati, htjeli-ne htjeli, priznaju naziv Bošnjak. On, naime, ulazi u Ustav, gdje se u preambuli kaže: “Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi, u zajednici s Ostalima i građanima, ovim utvrđuju Ustav.”

Nacionalno ime Bošnjak bilo je do Dejtona neprihvatljivo srpskom političkom establišmentu. Internetom već duže vrijeme kruži snimak jedne predratne TV emisije, u kojoj Karadžić kaže da Srbi “ne dopuštaju nikome da prisvoji naziv Bošnjak i naziv jezika [bosanski] za sebe, jer smo i mi Bošnjaci”.

Komentatori se obično zadržavaju na ovome da su, po Karadžiću, i Srbi – Bošnjaci, ali možda je još važniji ovaj prvi dio, u kojem kaže da Srbi ne dopuštaju nikome (čitaj: Muslimanima) da prisvoji naziv Bošnjaci. Ta tvrdnja otkriva da je pitanje imena pitanje dopuštenja, a dopušta onaj koji ima moć.

Karadžić je do kraja zadržao uvjerenje da Bošnjaci nemaju pravo da uzmu to nacionalno ime. Ali do kraja rata više nije bilo važno šta on misli o tome. Naziv Bošnjaci je unesen u Dejtonski sporazum, bez obzira na njegovu volju, jer je delegacija, koja je insistirala na tom nazivu imala dovoljno vojne i političke moći da se i u Ustavu preimenuje. Drugi su to morali prihvatiti.

Bila je to historijska prekretnica. Nikada do tog trenutka neko ko je zahtijevao nacionalno ime Bošnjaci, umjesto Muslimani, nije imao dovoljno snage.

Lord Oven i Karadžić, koji je do kraja zadržao uvjerenje da Bošnjaci nemaju pravo da uzmu to nacionalno ime. (Foto: EPA)

Nacija i vlast

Ime Bošnjak je do tada označavalo geografsku, regionalnu, domovinsku pripadnost. Ali ne i etničku, naročito ne nacionalnu. Ne etničku, jer su se – kako Karadžić podsjeća – Bošnjacima nazivali i Srbi, Hrvati, kao i svi drugi žitelji Bosne. Također, Bošnjak nije moglo značiti nacionalnu pripadnost, jer biti nacija ne znači samo imati specifične običaje, folklor, kuhinju, itd. Nacija znači, uz sve to, vladati sobom.

Odgovarajući na pitanje šta znači nacionalna samobitnost, Alija Izetbegović, u ljeto 1990, ispravno primjećuje da to primarno znači “pravo Muslimana da budu srazmjerno zastupljeni u svim institucijama vlasti”. (Tajna zvana Bosna, str. 43)

Isti kriterij ćemo naći i kod najutjecajnijeg teoretičara nacije, Benedicta Andersona: nacija je suverena zajednica; etničke ili vjerske grupe mogu biti suverene, ali ne moraju.

Do kraja osmanske uprave, a naročito poslije, bosanski muslimani, koji se, kao i ostatak domicilnog stanovništva, nazivaju Bošnjacima, jesu narod, ali nisu nacija. Jer nisu suvereni narod koji vlada sobom preko demokratski izabrane vlasti ili domaćeg nacionalno-revolucionarnog režima.

Kallayevo bošnjaštvo nije nacionalni identitet, jer ne polazi od ideje da Bošnjaci (muslimani, katolici, pravoslavci, itd.) trebaju vladati sobom. Prirodno je da austro-ugarskom ministru finansija nije cilj da značajno smanji ili ukine imperijalnu vlast u BiH, te je prenese na neku domaću revolucionarnu ili demokratsku vlast.

Kallay želi potaknuti osjećaj privrženosti Bosni i Hercegovini među stanovništvom svih vjera da bi spriječio prodor nacionalnih projekata iz Srbije i Hrvatske. Cilj tih projekata jeste da habsburšku vlast (i u Bosni i Hercegovini) zamijene svojom. Iako je taj aspekt Kallayevog bošnjaštva podudaran sa idejom da Bosna i Hercegovina nije dio ni Srbije ni Hrvatske, ono je još uvijek daleko od shvatanja da je bh. stanovništvo, pa time i bošnjačko-muslimansko stanovništvo, suvereno i da treba vladati sobom, da Beč ne treba vladati njime.

Iz današnje perspektive može izgledati kao paradoks, ali anticipacija bošnjačke nacije (u današnjem smislu te riječi) nije u prihvatanju Kallayevog bošnjaštva, već u njegovom odbacivanju, a u ime vjerske zasebnosti, u ime muslimanstva.

To i sam Kallay primjećuje 1901. godine, kada u jednom pismu Hugu Kutscheri, svom emisaru u Sarajevu, ukazuje na opasnu mogućnost “da se od muhamedanaca napravi samostalna nacionalno-politička skupina uključujući i administrativnu jedinicu, te, samim tim, politički činilac jednak državi u državi”.

Kallay preporučuje svom predstavniku da “izbjegava sve što bi moglo za sobom povući stvaranje ‘muhamedanskog političkog naroda [eines politischen mohamedanischen Narod’]”. (Nadživjeti carstva, str. 45)

Kallayu više odgovara da muslimani u Bosni i Hercegovini gaje privrženost zemlji i habsburškoj vlasti (što je sadržaj njegovoj pojma bošnjaštva), nego da, okupivši se oko vjerskog identiteta, počnu zahtijevati da budu zastupljeni u vlasti, čime postaju nacija. Da Bošnjaci muslimani već 1901. nisu imali osnov i potencijal za to, Kallay ne bi izdao navedene naredbe vlastima na terenu.

Iako su političke strukture sa muslimanskim predznakom u posljednjoj deceniji austro-ugarske uprave i u doba Kraljevine Jugoslavije (1939), tražile autonomiju za Bosnu i Hercegovinu, niko se nije usudio ući u borbu na život i smrt sa Bečom, kasnije Beogradom, u ime nečeg više od autonomije (npr. nacionalnog i državnog suvereniteta). Te naše zahtjeve za autonomijom u prvoj polovini 20. stoljeća, Bougarel zove “stidljivom naznakom nacionalnog identiteta”.

A da je ulazak u borbu na život i smrt – test nacionalnosti, primjećuje, naprimjer, i Šukrija Kurtović, koji, uživljavajući se kao srpski nacionalist u kožu “muhamedanskog Naroda”, 1914. upozorava da stvarati muslimansku naciju znači “izazvati na se cijeli srpski i hrvatski narod” i, kako dalje veli, “naravno da će oni [Srbi i Hrvati] listom ustati na nas i sigurno nas uništiti, jer mi toj borbi nijesmo dorasli ni brojnom ni kulturnom snagom”.

Bošnjaci muslimani – da se okoristimo tom kalajevskom terminologijom – uistinu sve do 1960-ih nemaju dovoljno brojčane i druge snage za bilo šta više od toga da pružaju pasivan otpor pred zahtjevima da se, po savjetu Šukrije Kurtovića, nacionalno izjasne kao Srbi ili Hrvati. Čak, kada '60-ih počne proces nacionalnog priznanja, mogućnosti u pogledu imenovanja će biti ograničene onim što dopuštaju Srbi i Hrvati.

Bošnjaštvo u komunizmu

Malo je poznato da je tokom rasprava u Savezu komunista o nacionalnom priznanju Muslimana razmatrano i ime Bošnjaci. U knjizi U ime nacije Iva Lučić nam otkriva da je 1961. u partijskim forumima “čak predložena kategorija ‘Bošnjak”. Ali ta je opcija, nakon diskusije, odbačena.

Osnovni problem je što se i u komunističkim krugovima bošnjaštvo poimalo isključivo kalajevski, tako da pretenduje da obuhvati svo stanovništvo Bosne. Iako to nije bila jedina mogućnost tumačenja. Lučićeva, recimo, skreće pažnju na to da je već Safvet-beg Bašagić naziv Bošnjaci ograničavao na muslimansko stanovništvo. Dakle, teorijski već je tada bilo moguće nacionalno priznanje pod imenom Bošnjaci.

Svođenju bošnjaštva na habsburško-kolonijalni relikt suprotstavio se još 1965. Hamdija Ćemerlić, koji je, kako navodi Lučićeva, u bošnjaštvu vidio “otpor paternalističkim ambicijama iz susjednih zemalja” i po tom osnovu, ga shvatio kao “autentičnu formu nacionalne svijesti Muslimana“.

Još dalje od Ćemerlića će otići Enver Redžić, koji 1969. na kongresu historičara u Ohridu podcrtava da su se kroz historiju Muslimani osjećali Bosancima odnosno Bošnjacima. U vezi s time Redžić će, u duhu Bašagićevog tumačenja, zaključiti “da ‘nova nacija’ treba da nosi svoj tradicionalni, ispravni naziv, a ne vjersko ime”.

Komunističke vlasti žustro odbacuju tu ideju, a razlog će otkriti Salim Ćerić, koji će tada, kritikujući Redžića, nastupiti kao glasnogovornik Partije. Ideja o bošnjačkoj ili bosanskoj nominaciji Muslimana, veli on, “unosi uznemirenost u međunacionalne odnose”. Govoreći do kraja otvoreno, Ćerić piše da ideja bosanstva “rađa sumnju kod Srba i Hrvata u muslimansko gledanje na trajnost sadašnjih nacionalnih osjećaja Srba i Hrvata u SR BiH“. (Nadživjeti carstva, str. 154)

Drugim riječima, ime Bosanci ili Bošnjaci nije dopušteno, jer se Srbi i Hrvati osjećaju ugroženi njime, a političko-historijska situacija je takva da, bez dopuštenja srpskog i hrvatskog establišmenta, treći narod ne može birati sebi ime.

Uoči Sabora

Ideja da muslimansku naciju treba preimenovati u bošnjačku ponovo će se rasplamsati 1990. Na tome će najviše insistirati grupacija u Stranci demokratske akcije (SDA) okupljena oko Adil-bega Zulfikarpašića.

U obraćanju na osnivanju SDA Alija Izetbegović će iznijeti argumente zagovornika bošnjaštva, dajući do znanja da je i sam skloniji tom imenu. Ali će trezveno upozoriti na neposrednu blizinu izbora i popisa stanovništva, te iz njihove važnosti proizlazeću potrebu nacionalnog jedinstva.

“S obzirom na nedovoljnu afirmiranost naziva ‘Bošnjak’”, veli on, “mi to [jedinstvo] možemo postići samo pod sadašnjim nazivom Muslimani, kako se prilikom posljednjeg popisa izjasnilo oko 2 miliona ljudi i čime smo postali treći po veličini narod u Jugoslaviji.”

Izetbegović je svjestan da bi zahtjev za promjenom imena u Bošnjaci, u tom trenutku, mogao dovesti do toga da se dio ljudi na popisu izjasni kao Muslimani, a dio kao Bošnjaci.

Stoga su zagovornici bošnjaštva '90-ih, kao i Enver Redžić krajem '60-ih, mogli biti teorijski u pravu, ali su taktički bili u krivu. Međutim, okolnosti se mijenjaju. U trenutku održavanja Bošnjačkog sabora, a naročito Dejtona, više ne postoji opasnost cijepanja nacije na bošnjački i muslimanski blok.

Također, više nije bitno šta srpski i hrvatski establišment misle o imenu Bošnjak. Proces je dovršen. Dodikovo osporavanje bošnjaštva izraz je njegove lične frustracije time što srpski establišment više nema moć da se pita o tuđem nacionalnom imenu.

Bošnjaštvo ili bosanstvo

Bošnjaštvo i bosanstvo su tokom historije bili sinonimi. (Malo je poznato da na mađarskom, jeziku Benjamina Kallaya, Bošnjak/Bosnyák znači "Bosanac", baš kao i francusko Bosniaque i tursko Boşnak.) Ali, kako ukazuje Bougarel, nakon proteklog rata bošnjaštvo i bosanstvo postaju riječi sa suprotnim sadržajem. Dok Bošnjak dolazi na mjesto nekadašnjeg pojma Musliman, Bosanac dolazi na mjesto kalajevski shvaćenog pojma Bošnjak.

Bougarel ističe da intelektualci poput Esada Zgodića i Omera Ibrahimagića zagovaraju konstituisanje Bosne kao države kroz “izgradnju nove identifikacije građana BiH sa bosanskom nacijom”.

Toj ideji se suprotstavlja Alija Izetbegović, smatrajući da je uzaludna, odnosno da se većinu Srba i Hrvata ne može ni uvjeriti ni prisiliti da se, u nacionalnom smislu, osjećaju kao Bosanci. Niti treba. To po Izetbegovićevoj ocjeni “ne bi slabilo nego jačalo druga dva nacionalizma i njihove poznate apetite prema Bosni”. (Nadživjeti carstva, str. 338)

Drugim riječima, projekat nacionalne asimilacije Srba i Hrvata, pokušaj njihovog podvođenja pod jednu bosansku naciju (“građane BiH”), samo bi raspirio nacionalizam unutar ta dva naroda. Iako su se svojedobno zapadne vlade protivile ovoj Izetbegovićevoj ocjeni, danas se slažu s njime.

Međutim, ono što je kratkoročno nemoguće, dugoročno može postati moguće. Kao što je bošnjaštvo stavljeno u ladicu 1970, za bolja vremena, tako treba postupiti i s idejom građanske Bosne i Hercegovine. Dakle, ne treba je eliminisati kao takvu, već je treba samo staviti u ladicu. Najgore je uzimati je kao ideal pomoću kojeg bi se sistemski potkopavao aktuelni ustav, višenacionalna narav Bosne i Hercegovine i nacionalni status Bošnjaka.

"Muslimansko svojatanje Bosne, s obzirom na realnu situaciju, jednako prijeti njenom dezintegracijom." (Foto: EPA)

Alija i proporcionalna zastupljenost

Duhu potkopavanja postojećeg mogli bismo suprotstaviti duh nadogradnje postojećeg, čemu nas uči Hamdija Ćemerlić. On, recimo, 1965. gleda sa simpatijama na ideju bošnjaštva. S obzirom da ga ne ograničava samo na Muslimane, njegovo bošnjaštvo, kako smatra Iva Lučić, znači da bi tri naroda u Bosni i Hercegovini bili dio jedne, bošnjačke nacije. Tako shvaćeno bošnjaštvo slično je ideji građanske Bosne i Hercegovine.

Ali Ćemerlić se 1965. ne zalaže za to bošnjaštvo, ni za bosanstvo, niti za jednonacionalnu, građansku Bosnu i Hercegovinu, već, kao politički realist i legalist, podržava proces priznavanja Muslimana (pod tim imenom) u višenacionalnoj BiH.

Dakle, on, za razliku od Redžića, ne potkopava partijsku politiku u ime u tom trenutku nedostižnog ideala (svebosanske nacije itd.). Naprotiv, Ćemerlić podržava proces nacionalnog priznanja Muslimana kao iskorak. Čini se je u takvim pristupu sadržana jedna viša mudrost, pogodna i za suočavanje sa izazovima našeg doba.

Šta bi bio realan iskorak našeg doba vrijedan zagovaranja?

Protiveći se srpskom i hrvatskom svojatanju Bosne, Alija Izetbegović veli da “ima i onih – zašto to ne reći – koji sa jednakom agresivnošću tvrde da je Bosna samo muslimanska”. Zatim veli da “s jednakom odlučnošću” odbacuje sve tri teze.

“Muslimansko svojatanje Bosne”, kaže Alija, “s obzirom na realnu situaciju, jednako prijeti njenom dezintegracijom”. (Tajna zvana Bosna, str. 37)

Stoga, on nalazi da – s obzirom na realnu situaciju – nacionalni cilj Bošnjaka nije da imaju svu vlast u Bosni, već “da budu srazmjerno zastupljeni u svim institucijama vlasti”. (str. 43) Dakle, cilj je srazmjerna ili proporcionalna zastupljenost, i to u svim institucijama vlasti. Drugim riječima, zastupljenost Bošnjaka (i drugih konstitutivnih naroda) srazmjerno udjelu koji imaju u ukupnom broju stanovnika.

Taj cilj nije samo dostižan, već je i ostvaren u pogledu Vlade Federacije, gdje je, u prvim godinama nakon Dejtona, na snazi bio paritet (što je značilo 50 % bošnjačkih i 50 % hrvatskih ministara), sve do Petritschevih amandmana, kojima je osigurana proporcionalna zastupljenost. Od tada bošnjačko-bosanski blok ima 65 % ministara, a stranke HNS-a 35 %, što je približno srazmjerna zastupljenost.

Tražiti od Bošnjaka da, uprkos tome što su polovina populacije Bosne i Hercegovine, svoje sudjelovanje u vlasti svedu na trećinu nije ni pravedna, ni realistična politika. Isto kao i tražiti da uprkos tome što su 70 % stanovništva u Federaciji, imaju samo 50 % pozicija u Vladi Federacije. 

Tražiti pak proporcionalnu zastupljenost, koja je već na snazi na nivou entiteta, i na nivou BiH, nije samo u skladu s višenacionalnom naravi Bosne i Hercegovine, već je realističan i pravedan zahtjev, vrijedan zagovaranja.