Vahida Ahmić podijelila je svoju tešku priču o stradanju u Ahmićima.

Od zločinačke ruke HVO-a mučki je ubijen njen 19-godišnji sin.

Ispričala je kako se sve dogodilo tog kobnog jutra kad je ubijeno 116 civila.

"Bila sam u kući kad je ovo zapucalo. Bila mi je snaha trudna i kćerka sa mnom, i ovaj sin koji je poginuo. i došli su oni, i izvodili nas i nizali iz kuća. Onda su nas odveli do jedne kuće. Tu su ostavili muškarce posebno, a nas su zatvorili u jednu garažu. I tu smo bile, bila nas je puna na garaža. Sin je ostao napolju, i zapucalo je. Devet ih je ubilo tu i kod nas. Sina mi je tu ubilo. Elvedin Ahmić se zvao i imao je 19 godina. Bilo s nama. Sve mlade su pobili", priča za Hayat Vahida.

Govori da su se žene bojale da će ih zapaliti u garaži, ali su tu čekale do mraka. Predveče su došle neke komšije i otvorili im vrata i rekli da izlaze.

Kuće su već bile spaljene.

Ostala je Vahidina ljetna kuhinja, u kojoj su sve žene prenoćile, budući da je već pala noć.

"Bilo nas je puno. I onda sutradan, ne znamo kud ćemo, ne smijemo izaći, ne smijemo nigdje krenuti. Ja sam gledala ima li ovog komšije, uvijek se pazili, uvijek smo bili dobri. Ali tada niko nam nije htio ništa reći, ni oni, da se bar to dijete spasi. I ja gledala tamo, odmah iza nas ima hrvatska kuća. I tu sam gledala da vidim komšinicu, kad krene u štalu, da je zovnem. Vidjele smo je i zovnule da nas dođu izvesti. Ne znamo kud ćemo. I dođoše sad njihovi ljudi i još jedan obučen, s oružjem. I izveli nas, preveli nas gore, iznad ceste i u jednu kuću njihovu. Tu je bila prodavnica prije, pa smo u donjem spratu bili. Tu je puno nas bilo", prisjeća se.

Nakon toga je došao njen prijatelj, od snahe otac, i on ih je tu spasio tako što je poslao po njih jednog komšiju Hrvata koji se zvao Anto.

Krenule su sa Antom do Sivrina sela, Vahida, njena kćerka i snaha i tu su izašle i otišle do prijateljeve kuće. U Sivrinom selu su provele nekoliko noći.

"To je pucalo, Bože sačuvaj. E onda smo po noći izašle gore na na Vjetrenice. Pa smo i gore noćile. E onda smo za Zencu krenule. I onda smo u Zencu došle i tu smo bile", govori.

U Zenici su provele sedam godina, a nakon toga se vratile u Ahmiće, gdje su dobili privremeno stan. Nakon toga su se vratili na svoje ognjište, i ponovo sve gradili.