Tačno 14 dana nakon najsmrtonosnijeg napada na kašmirske civile u posljednjih deset godina, Indija je i formalno napala Pakistan. Vlasti u New Delhiju ove su srijede objelodanili detalje vojne operacije Sindoor, čija je zadaća bila osvetiti 25 indijskih državljana i jednog državljanina Nepala. Gađano je ukupno devet lokacija.

Ciljevi su bili, tvrde Indijci, baze (još neimenovanih) militanata u kojima su planirani i koordinirani teroristički napadi.

"Napadi su bili precizni, odmjereni i usmjereni na sprečavanje daljnje eskalacije sukoba", tvrde u Delhiju.

No, Pakistan odlučno odbacuje odgovornost za bilo kakav napad u Kašmiru te najavljuje odmazdu zbog "neisprovociranog čina agresije".

Ovo nije prvi put da je došlo do tenzija između dva susjeda Indijskog potkontinenta.

Štoviše, šturom analizom historijskih crtica zaključuje se da su Indija i Pakistan od svog osnivanja gotovo svakog desetljeća barem jednom zaratili, i to upravo zbog Kašmira, planinske regije smještene između Indije, Pakistana i Kine, s površinom od 180.000 kilometara (tri puta većom od BiH) u kojem, prema popisu iz 2011., živi oko 12,3 miliona stanovnika.

Zaiskrilo odmah nakon osamostaljenja

Prvi put je zaiskrilo još 1947., kada su Britanci podijelili koloniju Indiju u dvije zemlje. Ona s većinski muslimanskim stanovništvom dobila je ime Pakistan, a ona s većinski hinduističkim stanovništvom zadržala je ime Indija. Kašmir se, u tom kontekstu, našao između čekića i nakovnja. Muslimani ondje čine oko 68,8 posto stanovništva, dok hinduisti čine 28,8 posto.

Indijska vojska (Foto: Tauseef Mustafa/Afp)

Nije, tako, trebalo dugo čekati da i Indija i Pakistan potražuju pravo na teritorij Kašmira, zbog čega je već 1947. došlo do Prvog indijsko-pakistanskog rata. Primirje je potpisano 1949., uz pomoć friško osnovanog UN-a. Danas je ta linija poznata kao Linija kontrole.

Međutim, ponovno je zaiskrilo 1965. pa onda početkom 1970-ih. Zaraćene strane (i mirovni posrednici) zaključili su da je kucnuo čas da se uspostavi neko dugotrajnije teritorijalno rješenje, pa je tako nastao Bangladeš, istočni Pakistan. Mir je trajao manje od deset godina.

Već 1987., zbog nesuglasica oko lokalnih izbora za koje su mnogi tvrdili da su bili namješteni, počeo je 10-godišnji period tenzija obilježenih otmicama, automobilskim bombama i javnim likvidacijama političara.

Do zatišja dolazi počekom 2000-ih, ali Kašmir ostaje jedna od najmilitariziranijih zona na svijetu.

Indija i Pakistan posljednji su put snage odmjerili 2019., kada je poginulo najmanje je 40 indijskih vojnika.

Foto: Ravi Raveendran/afp/profimedia

Tadašnji casus belli bila je promjena statusa Kašmira. Naime, Narednra Modi došao je na čelo Indije dobrim dijelom zahvaljujući hinduističkom nacionalizmu stranke Bharatiya Janata (BJP), a jedno od glavnih predizbornih obećanja bilo je ukidanje posebnog statusa koji su do tada uživali muslimani širom Indije. U tom je kontekstu prvom prilikom ukinuo članak 370. Ustava, koji je Kašmiru osiguravao autonomiju, a time i vlastiti Ustav, zastavu i zakonodavstvo.

No, 2019. je bilo dovoljno racionalnih aktera, pa je konflikt prilično brzo stavljen pod kontrolu.

Situacija je jako ozbiljna

Danas je situacija bitno ozbiljnija. Iako je još prerano procijeniti u kojem će se smjeru ovaj konflikt nastaviti kretati, činjenica jest da ovaj put racionalnih aktera (i geopolitički pismenih moćnika) ima manje nego ikada do sada.

Indija i Pakistan zasad su prepušteni sami sebi.

No, svi smo itekako svjesni činjenice da se radi o dvije nuklearne sile, zbog čega ovaj sukob (pogotovo ako se uskoro ne stane na loptu) ima sav potencijal ružno eskalirati.

Indijski premijer Narendra Modi (Foto: Money Sharma/Afp)

Obje zemlje imaju usporediv broj nuklearnih glava - Indija između 130 i 172, a Pakistan do 170. Indija ima razvijeniju trijadu (kopno, more i zrak), kao i veći domet projektila, a Pakistan konvencionalnu nadmoć svojeg rivala kompenzira razvojem taktičkog nuklearnog oružja.

Indija je po gotovo svim parametrima bitno jači akter od Pakistana. Riječ je o četvrtoj vojnoj sili svijeta koja, prema podacima Business Standarda iz 2025., ima znatnu prednost u ljudstvu, rezervama i budžetu odbrane, što joj omogućava veće i dugotrajnije vojne operacije. Raspolaže s čak 1,46 miliona aktivnog vojnog osoblja, a Pakistan s osjetno skromnijih 654.000.

U rezervi je više od milion ljudi. Pakistan ima upola manje rezervista. Indija ima gotovo deset puta veći vojni budžet od Pakistana: 81 milijardu prema 8 milijardi dolara.

Ne treba stoga pretjerano čuditi ni to što Indija ima osjetnu veću prednost u tenkovima, oklopnim vozilima i ukupnoj artiljeriji. No, najveći forte Pakistana su kvalitetniji sastavi i višecijevni raketni bacači, što mu daje određenu prednost u mobilnosti i vatrenoj moći na taktičkoj razini.

Kina podržava Pakistan

Pakistan ima još jednu bitnu snagu - neupitno zaleđe Kine.

Naime, Peking i Islamabad desetljećima njeguju izuzetno blizak savez i strateška partnerstva, kao i brojne infrastrukturne te vojne projekte. Unatoč tome što je Komunistička partija trenutno opterećena trgovinskim ratom sa SAD-om (i posljedicama istog po vlastitu ekonomiju), Peking dokazano zna prepoznati strateško važna geopolitička žarišta; osobito onda kad se radi o vodećem regionalnom rivalu s kojim i Kina ima nerazjašnjenih teritorijalnih sporova.

Pakistanski premijer Shehbaz Sharif (Foto: Afp)

Pritajeni adut Pekinga je i Bangladeš - osma najmnogoljudnija zemlja na svijetu s nešto manje od 180 miliona stanovnika koja se do sredine prošloga stoljeća zvala Istočni Pakistan. Njihova vojna snaga možda nije usporediva s onom Indije (ili Kine i Pakistana), no šturi pogled na kartu svijeta može razjasniti koliko bi njihova strateška pozicija bila izuzetno bitna u ovome sukobu jer bi se njihovim pa i posrednim uključenjem u ovaj sukob Indija "okružila" neprijateljskim snagama.

Rusija je, pak, dugogodišnji strateški partner Indije i njen najveći dobavljač oružja. Ruski predsjednik Vladimir Putin i visoki zvaničnici Federacije u više su navrata podržali Indiju u kontekstu borbe protiv terorizma u Kašmiru. No, činjenica jest da Rusija trenutno i sama ima previše na tanjuru, zbog čega nije izvjesno da joj se žuri, sve i posredno, uključivati u tuđi sukob.

Izglednije je da će se držati po strani, isto onako kako je to činila Indija u slučaju ruske trogodišnje "specijalne vojne operacije" u Ukrajini.

Kome će se prikloniti Evropa? Ispravnije bi pitanje bilo hoće li se prikloniti ikome.