Piše: Vlado VURUŠIĆ / Jutarnji list

Hoće li doći do izravnih pregovora Moskve i Kijeva o okončanju rata u Ukrajini, koji se pripremaju u Istanbulu, ili je sve to tek diplomatska farsa i mazanje očiju? Prema onome što se može iščitati iz komunikacije zainteresiranih strana - Ukrajina, Rusija, EU i SAD - teško da će od toga biti nešto konkretno. Volodimir Zelenski je na nagovor ili pritisak Donalda Trumpa pristao i na sastanak s Vladimirom Putinom oko pregovora, čime je zapravo kremaljskog despota doveo u škakljivu poziciju, ako ništa drugo jer se Rusija ne izjašnjava oko tog priznaje li njegov legitimitet. Podsjetimo, Rusija stalno dovodi legitimitet Zelenskog u pitanje jer se nisu proveli predsjednički izbori. Ima, dakle, oko toga mnoštvo nedoumica.

Doduše, do sastanka dviju delegacija, pa čak i susreta stoljeća Volodimira Zelenskog i Vladimira Putina, možda i može doći, ali previše je tu kontroverzi, razlika u pristupu i upitnika da bi se moglo očekivati da će rat u Ukrajini uskoro prestati. Teško je povjerovati u taj susret, ako ni zbog čega drugog onda zbog tog što Rusija još uvijek "dvoji" oko legitimnosti Zelenskog i Putin će sigurno poslati nekog drugog, mada bi njegov dolazak pokazao makar formalnu dobru volju. No najavi pregovora treba pristupiti vrlo obazrivo i s većom dozom skepse nego optimizma.

Putin ne odustaje

Prvo i osnovno, Rusija, bez obzira na to što je Vladimir Putin u iznenadnom ranojutarnjem nastupu (1.30 po moskovskom vremenu, što je također vrlo indikativno) pristao na "ponudu" Kijeva i EU o pregovorima,(navodno mu je to, u ime tzv. ruskih saveznika ili partnera, poručio brazilski predsjednik Luiz Inácio Lula da Silva), ne odustaje od svojih ratnih i političkih ciljeva zbog kojih je i krenula u agresiju na Ukrajinu.

I to svakako treba imati na umu kada se govori o tome hoće li i što mogu dati pregovori, ako do njih uopće dođe, jer sve je ovo tek izigravanje pregovora. No već i prije bilo kakvog početka došli smo do nepremostivog pitanja - je li bilo prije kokoš ili jaje - odnosno kada to prevedemo na jezik istanbulskih pregovora: hoće li biti prvo primirje pa razgovori ili razgovori pa primirje?

Naime, Ukrajina i četiri europske zemlje - Velika Britanija te tri važne članice EU Francuska, Njemačka i Poljska - uz podršku SAD-a traže da se prvo obustave ratna neprijateljstva, odnosno proglasi najmanje 30-dnevno primirje (koje bi se moglo produljiti) kao osnovni preduvjet za bilo kakvo pregovaranje, dok je Putin u tom svom ranojutarnjem istupu jasno kazao da ne prihvaća ponuđeno primirje.

On tvrdi da se Ukrajina nije pridržavala tih nekoliko kratkotrajnih primirja, koja je on proglašavao, ali ih se ni Rusija nije pridržavala. Podsjetimo, bila su to varljiva primirja za Uskrs (baš tada su Rusi počinili masakr u gradu Sumiju), Božić i povodom 80. godišnjice Dana pobjede.

Putin je kazao da ima puno nedoumica oko primirja. On želi garanciju da će za to vrijeme prestati opskrba oružja sa Zapada te da će Ukrajina obustaviti mobilizaciju i pregrupiranje snaga na terenu, mada nikada nije govorio odnosi li se to i na Rusiju. Putin se čak pitao "tko bi to nadgledao", ali istodobno istupa protiv bio kakvih mirovnih misija.

Volodimir Zelenski (Foto: Handout/afp/profimedia)

Što Putin želi

Nadalje, prema onome što je Putin govorio, može se zaključiti da on te pregovore vidi tek kao nastavak pregovora koji su se vodili 2022. godine (tu se misli na one famozne pregovore koje je, kao, tadašnji britanski premijer Boris Johnson minirao), također u Istanbulu, koji su bilo potpuno neprihvatljivi za Kijev jer su praktički "predviđali" predaju Ukrajine - ne smije u NATO, mora imati neutralni status, ne smije posjedovati nuklearno oružje, smije imati ograničenje vojne snage.

Sve to bez ikakvih sigurnosnih garancija sa strane Rusije, a o statusu Krima i ostalih okupiranih područja bi se raspravljalo tek nakon toga, mada je Rusija i tu vrlo jasna. Sergej Lavrov je više puta ponovio da anektirana područja, a radi se o Krimu i još četiri istočnoukrajinske regije - Herson, Donjeck, Luhansk i Zaporižja - nisu i ne mogu biti predmet pregovora. Ukrajina smatra da su sve to teme o kojima tek treba pregovarati.

Znači, prema Rusima su pregovori, kako stalno navode režimski analitičari, zapravo o kapitulaciji Ukrajine, ali sada su se stvari ipak čini se promijenile i Rusija je prvi put u donekle nelagodnoj situaciji. Ipak treba znati još jedno - ključevi mira su u Putinovim rukama. On može obustaviti napade, ali to neće jer je, za zaključak, sve osim "bjelorusizacije" Ukrajine za njega poraz.

Dvadesetak posto područja njega ne zadovoljava. Stoga, kada sve to stavimo na kup, pregovori koji bi donijeli pravedan mir su na dugom štapu i Putin sigurno neće prihvatiti sadašnju Trumpovu ponudu - dvadesetak posto ukrajinskog teritorija i neulazak Ukrajine u NATO jer to je za Rusiju čak ispodpolovično rješenje. Tako da je što to zapravo znači Putinova izjava da je spreman "pregovarati bez ikakvih uvjeta" potpuno nejasno jer popis uvjeta je vrlo obiman. Konačno, nije jednom u Moskvi rečeno da se pregovori moraju voditi "prema ruskim uvjetima". Tako da izjavu o "bezuvjetnim pregovorima" možemo prevesti da znači da je "bezuvjetno samo ono što se ne odnosi na prethodne bezbrojne ograničavajuće uvjete za Ukrajinu".

Što s Europom?

Osim toga, Rusija ne bi htjela da na pregovorima sudjeluje Europa. Putin, nadalje, da ogolimo sve do kraja, želi da pregovori s Ukrajinom zapravo budu samo dio rusko-američkih pregovora o normalizaciji njihovih odnosa i uvjeren je da bi mu tu Donald Trump, koji je sve nestrpljiviji, mogao pomoći. No prema nekim analitičarima, Putin je napravio "malu" pogrešku jer se previše pouzdao u nepouzdanog Trumpa, koji želi okončanje rata što prije, pa i uz neke prilično diskutabilne ustupke Rusiji (recimo teritorijalne i neulazak Ukrajine u NATO).

Putin se nada da će Trump slomiti Zelenskog, ali recimo ruski neovisni analitičar Aleksandar Baunov iz Centra Carnegie smatra da se Putin previše uzda u Trumpa te da je on, a ne Ukrajina, postao ovisniji o Trumpu. Podsjetimo da je nakon fijaska Zelenskog prilikom dolaska u Bijelu kuću, kada je praktički bio istjeran, u Moskvi bila zavladala euforija jer su smatrali da je stvar gotova i da će se svirati samo po ruskim notama. No nije tako bilo.

Osim toga, Putin se nadao, odnosno čak je bio uvjeren u to, da će se Europa raskoliti i raspasti na "ukrajinskom pitanju", a pokazalo se da se Europa sabrala i istupila vrlo jasno što je evidentno zbunilo Kremlj koji to nije bio ukalkulirao. Uz to, Rusija želi da pregovori o miru u Ukrajini, prema njezinim "pravilima", budu tek jedan segment rješavanja svih drugih kriznih točaka u svijetu, poput Bliskog istoka, Afrike ili Dalekog istoka, koje bi rješavali SAD i Rusija, samo u svojim separatnim pregovorima.

Ponovimo - Putin želi od Ukrajine učiniti podređenu državu. Konačno, cilj ruske današnje imperijalne politike je da sve države bivšeg SSSR-a budu podložne Moskvi i imaju ograničen suverenitet. Možda je tu "kasno" samo za balističke države, mada im Moskva stalno prijeti, a posve je bjelodano da bi, ako uspije "podrediti" Ukrajinu, Litva, Latvija i Estonija sigurno došle na red s istim argumentima prema kojima je počela agresija na Ukrajinu.

No kako javlja agencija Axios, ukrajinski predsjednik Zelenski otputovat će u Tursku, gdje bi se razgovori s Rusijom mogli održati 15. svibnja, čak i ako ruske vlasti odbiju prije toga prekinuti vatru. Izvijestila je to pozivajući se na ukrajinskog dužnosnika. I tako, uskoro ćemo vidjeti kamo sve ovo vodi i hoće li se išta iz toga izroditi.