Piše: Dragan BURSAĆ (CdM)

“Nad mrtvima – podignu tri prsta. Nad silovanim-podignu tri prsta. Pred strijaljanje djece-podignu tri prsta. Prije paljevine sela i gradova-podignu tri prsta. Nad ocem što sina nosi u sanduku – podignu tri prsta. Tri prsta – nad Cetinjem – nisu slučajnost. To je, što bi rekli, uriniranje teritorije. A vi iz vlasti, ako već ne znate šta da radite, evo vam inspiracija: Zabranite tu ideologiju!“

Zamislite ovo, ako možete.

Stojite na mjestu tragedije. Na mjestu gdje su ljudi izgubili djecu, roditelje, braću. Stojite tamo, ćutite, pamtite, tražite pravdu. Jer drugog načina nema. Jer zločin na Cetinju nije fikcija. Jer metak koji je prošao kroz nečije dijete nije metafora, nego je olovna esencija smrti. Jer krv, znoj i suze nisu politička poezija, nego život stvarniji od života. I onda, dok pokušavate disati pod teretom nepravde I tuge – eto ti njih!

Nikad nije slučajno

Dvojica huligana kako im tepapaju iz srpske nacionalističke kuhinje, jedan s fotoaparatom, drugi s podignuta tri prsta. Simbol čega? Simbol mira? Simbol tolerancije? Simbol suživota?

Ne. Simbol zla. Simbol koljačke ideologije. Simbol genocida.

I nemojte mi sad ono izlizano: “Ma ovo su neki lokalci, ne znače svi simboli isto”. NE! Znače! Ako je svastika za Jevreje simbol Holokausta, ako je kukasti krst za čovječanstvo simbol nacističke mrcvarije, onda su tri prsta na ovim prostorima simbol koljačkog pohoda i ponižavanja žrtava. I tačka.

Zato što su ti isti prsti bili podignuti nad Srebrenicom. Nad Prijedorom. Nad Vukovarom. Nad Sarajevom. I evo sad nad Cetinjem. I da, nakon zločina i genocida, dizali su ih opet, i opet. Jer su umjesto pomirenje zazivali nova klanja. Uz tri prsta u zraku, pjevali su pijani četnici, “U Srebrenici genocid nije bio, dabogda se tri puta ponovio“…sublimirajući valjda sve što se ispod ta tri prsta i masnih šubara dešava u nakaradnim glavama.

Dakle, znamo to, nije ovo prvi put. A, ruku na srce, neće biti ni posljednji. Jer ta ideologija ne zna za stid. Ona ne zna za kajanje. Njoj je žrtva samo kolateral. A živa žrtva — samo nova meta.

Nad mrtvima – podignu tri prsta.

Nad ranjenima – podignu tri prsta.

Nad silovanim-podignu tri prsta.

Pred strijaljanje djece-podignu tri prsta.

Prije paljevine sela i gradova-podignu tri prsta.

Nad ocem što sina nosi u sanduku – podignu tri prsta.

Ideologija koju treba zakonom zabraniti

Jer, kao što kaže moj prijatelj i kolega Andrej Nikolaidis gostujući na lokalnoj televiziji:

“…Tolerisati srpski velikodrzavni projekat znači držati čitav ovaj region u opasnosti od eskacije i sukoba. Dakle, to je velikodrzavni projekat koji je 3 puta u 20. vijeku zapalio ovaj region. Ako želite trajni mir na Balkanu, velikosrpska ideologija mora biti zabranjena iz istih razloga i na isti način na koji je bila zabranjen nacizam. Ako nekome nije jasno zašto bi ta ideologija trebala biti zabranjena, zato što je rezultirala genocidom, višestrukim etničkim čišćenjem, planskim sikovanjima, paljenjem gradova, sela, uništavanjem, raseljenjem i tako dalje”Tolerisati srpski velikodržavni projekat znači držati čitav ovaj region u opasnosti od eskalacije i sukoba.”

Dodajte na to: Tolerisati tri prsta iznad masakra znači poručiti – “biće toga još”.

Zato vas pitam: Šta će država Crna Gora uraditi?

Hoće li ovaj srbijanski državljanin koji je došao da “slika uspomenu” megatone tuge roditeljske biti procesuiran kako dolikuje? Ili će mu se, po dobrom starom običaju, izvinjavati jer je, eto, malo prećerao? A njegov budvanski ortak što diže prste – hoće li on odgovarati za plansku provokaciju? Hoće li iko, igdje, reći DOSTA JE? Ali zakonski? Ili će svijet živjeti po metronomima ekcesa, dok ekcesi ne postanu pravilo življenja?

Jer ovo nije više performans, ovo je strategija. Strategija sistematske provokacije i testiranja terena. Prvo “tri prsta”, onda mural Mladiću, pa krst na Lovćenu, pa iznova “srpska Sparta“, pa patrijarh u punoj ratnoj spremi. Pa novi mitropolit sa pratećom mitropolijom. I sve tako, korak po korak. A svaki je od sedam milja u pravcu srpskog sveta.

Dok jednog dana ne uđu opet tenkovi. Ili bar duhovni tenkovi, sa sve pokretnim ikonostasima i izjavom: “Ovo je bilo oduvijek naše, srpsko.”

Ne banalizujte ovo?

Zato, gospodo, dok još imate zrno časti – ne banalizujte ovaj incident. Jer nije incident. Ovo je simptom. Ovo je metastaza jedne ideologije koja ne zna ni za granice, ni za razum, ni za čovjeka.

Tri prsta – nad Cetinjem – nisu slučajnost.
To je, što bi rekli, zapišavanje teritorije.
To je obznana: “Mi dolazimo. Mi nismo otišli. I mi ćemo slaviti, a vi – vi šutite i umirite.”

Ali ne, nećemo šutjeti. Nećemo se praviti da je to samo “provokacija”. Jer danas su tri prsta. Sutra – tri metka.

A vi iz vlasti, ako već ne znate šta da radite, evo vam inspiracija:
Zabranite tu ideologiju!
Kao što je zabranjen nacizam.
Jer je genocidna. Jer je zločinačka. Jer je smrtna.
Jer – kao što Nikolaidis kaže – samo tako ćete imati šansu za mir.
Sve drugo je – poziv na novu klanicu. Na rate, s odloženim djelovanjem.

I zato neka ova kolumna bude opomena. I neka stoji visoko, iznad svakog zla, iznad svakog prsta podignutog nad lešom nevinog.