Piše: Dragan BURSAĆ (Al Jazeera)

Pa evo ga. Došao je u kasarnu “Kozara“ u Banjaluci. Ušetao kao lokalni feudalac, a ne bjegunac. Ne sam – nego s gostom. Milorad Dodik, optuženi za rušenje ustavnog poretka BiH, bjegunac od državnog pravosuđa, došao je na vojnu proslavu obilježavanja Dana vojske RS i Trećeg pješadijskog puka OS BiH. Ali to nije sve.

Poveo je sa sobom Bratislava Gašića – ministra odbrane Republike Srbije. Jer ako već pokazuješ mišiće, pokaži ih s tutorom, preciznije njegovim izaslanikom. Ako već ponižavaš Bosnu i Hercegovinu, neka to bude zajednički projekat srpskog sveta, kako je i dogovoreno. I dok su oficiri pognutih glava stajali za vrijeme intoniranja državne himne, čekajući da se ista utiša, Dodik i Gašić – sjede.

Sjede tako nasmiješeni, hladni, bahati, sigurni u to da im niko ništa ne može.

Gašić kao poruka

Zajedno su sjeli uz himnu. Zajedno su pljunuli u lice državi Bosni i Hercegovini. Zajedno su pokazali ko komanduje – ne zakonom, već arogancijom sile u manjem bh. entitetu. A Gašić? On nije došao (samo) kao ministar, već kao poruka iz Srbije.

Bratislav Gašić je ordinarni Vučićev čovjek. Nije to fraza. On je oličenje Vučićeve kadrovske politike: od (kvazi)novinara, preko gradonačelnika Kruševca, do ministra informisanja, a zatim i ministra odbrane. Poznat i po poniženju novinarki (“volim kad mi kleče”), i po tome što je bio smijenjen zbog seksizma, pa vraćen kao da je sve zaboravljeno. Vojsku Srbije pretvorio je u Vučićevu paravojsku sa religijskim ceremonijama, litijama i helikopterskim preletima iznad Patrijaršije. I sada – dolazi u Banjaluku, u vojnu kasarnu strane države, i sjeda na njenu himnu.

To nije gaf. To nije ni provokacija. To je suština poruke: „Mi ne priznajemo ovu državu. Mi priznajemo samo svoju vojnu zonu u njoj.“  A ta vojna zona je entitet Republika Srpska. I da se razumijemo, ne tiče se ovo samo Gašića. Možda njega i ponajmanje. Ovo je odnos države Srbije prema susjedu, prema Bosni i Hercegovini. A on je takav da ta ista država Srbija ili omalovažava BiH ili otvoreno pokazuje pretenzije na terioriju susjeda.

Ali ako sistem ne postoji, postoji srpski svet. Jer ovo nije više isključivo Dodikova ujdurma. Ovo je regionalna diverzija na više nivoa. Pozvati ministra vojske strane države u kasarnu Oružanih snaga BiH bez znanja Ministarstva odbrane – nije omaška. To je demonstracija sile. To je šamar EUFOR-u, NATO-u, OHR-u i svima koji se lažno kunu u stabilnost. To je pokazna vježba srpskog sveta. To je poruka: „Mi već imamo vojsku. Vaša nam ne treba.“

Hoće li iko odgovarati i zašto neće?

”Kozara” u Banjaluci nije samo kasarna. Kozara je deklaracija i apostrof. To je nova Vojna Banjaluka. To je crvena linija koju niko nije ni pokušao da brani. To je mjesto gdje se srpski svet ne dočekuje s diplomatskim protokolom – nego s počasnim strojem. Gdje se zakletva ne polaže državi, nego Dodiku i njegovim beogradskim pajtašima. To je uriniranje po tlu suverene države Bosne i Hercegovine.

I zato je Gašić sjeo na himnu. Zato je Dodik nasmijan klimnuo. Zato je država umukla.

I sad, što je najgore – niko nije (nominalno) odgovoran. Niko. Hoće li država Bosna i Hercegovina makar uputiti protesnu notu Srbiji? Hoće li se država Srbija izviniti što je ovako mučki ponizila susjeda? Hoće li se čitava ova sramota tretirati kao međunarodni incident ili će sve zajedno biti gurnuto pod digitalni tepih zaborava u bjesomučnom sljedu događaja koji žderu memoriju?

Zukan Helez će napisati još jedan status. Predsjedništvo BiH će izbjegavati ovo pitanje.Visoki predstavnik će napisati interni izvještaj koji nikad nećemo vidjeti. A generali će sutra opet ustati i ići na posao. S istim činovima. S istom lojalnošću (Dodiku). S istom šutnjom.

Šta ovo znači za regiju?

Znači da srpski svet više ne testira teren – on se u njemu slobodno kreće i može mu se. Znači da su Crna Gora, Kosovo, Hrvatska i Sjeverna Makedonija upravo svjedočile kako se urušava država Bosna i Hercegovina – bez ijednog metka. Znači da Vojislav Šešelj u svom strahoplanu nikada nije bio bliži realnosti. I znači da se skoro godinu dana stare odredbe svesrpskog sabora striktno poštuju. Stavka po stavka.

Jer kasarna “Kozara“ je postala ogledni centar. Prvo za vojne defileje. Onda za vojne odlaske. I na kraju, ako se nastavi ovako – za vojne formacije izvan kontrole države. Van njenog konteksta, kako se sad to popularno kaže.

Umjesto zaključka: 12. maj – dan kada su sjeli na Bosnu i Hercegovinu.

To nije bio nikakav dan pukovnijske slave. To je bio dan regionalne sramote i pokazivanja mišića od strane države Srbije. Bio je to dan u kojem se himna BiH pretvorila u muzičku pozadinu političkog bezobrazluka i nipodaštavanja.