Naša današnja priča vraća vas u davnu 1941. godinu, u vrijeme potpisivanja Rimskog ugovora između NDH i Kraljevine Italije u Rimu. Potpisivanju ugovora prisustvovali su predsjednici vlada dviju država, talijanski ministar vanjskih poslova, grof Galeazzo Ciano, te svi ministri vlade NDH.

Iako je imao više stavaka, u povijesti je najviše ostao upamćen dio vezan za razgraničenje dviju država te je bio po mnogima jedna od najvećih tragedija u povijesti hrvatskog naroda. Prema tom ugovoru što su ga potpisali Ante Pavelić i Benito Mussolini, Italija je dobila dijelove Dalmacije, i to: područje Zadra, Šibenika, Splita, otoke Rab, Krk, Vis, Korčulu, Mljet, zatim Boku Kotorsku te dijelove Hrvatskog primorja i Gorskog kotara.

Prema odredbama Rimskog ugovora, "Kraljevina Hrvatska" bila je talijanski protektorat, što u stvarnosti ona nije bila, jer je utjecaj nacističke Njemačke na vlast u Zagrebu uvijek bio jači od utjecaja Italije.

Još 1927. Pavelić je Mussoliniju izrazio spremnost na prepuštanje velikih dijelova istočnojadranske obale Italiji. U bilješci o Ljubljanskim pregovorima od 25. aprila 1941. navodi se kako Pavelić tvrdi da bi ga ostvarivanje zahtjeva grofa Ciana (prepuštanje teritorija od Rijeke do Boke Kotorske) dovelo do pada. No, mada je Pavelićeva pratnja nepopustljiva u bilo kakvom predavanju teritorija naseljenog Hrvatima u Italiji, sam Pavelić je već tad bio spreman na teritorijalne ustupke i uniju ili monarhiju sa savojskim princem na čelu.

Glavnina hrvatske jadranske obale i skoro svi otoci su direktno pripojeni Italiji, a na preostalom dijelu NDH ne smije držati mornaricu niti graditi bilo kakve vojne objekte.

Odmah nakon sklapanja sporazuma Italija je napravila novu administrativnu podjelu ustupljenih područja. Dijelove Hrvatskog primorja i Gorskog kotara, s otocima Krkom i Rabom, priključila je Riječkoj provinciji, a anektirani dijelovi Dalmacije i Boke Kotorske s otocima, zajedno s bivšom Zadarskom provincijom, ušli su u sastav Guvernatorata Dalmacija tako da je Dalmacija opet bila administrativno podijeljena na tri pokrajine: Zadarsku, Splitsku i Kotorsku.

Visoki troškovi talijanskih okupacijskih trupa - oko 200.000 vojnika, daleko više od vlastitih oružanih snaga NDH - kao i troškovi talijanskih policijskih snaga i civilnih činovnika koji su nadzirali domaću civilnu upravu naplaćivali su se iz budžeta NDH.

S ovim ugovorima teritorijalni sporovi između NDH i Kraljevine Italije nisu završeni. Posljedice ugovora su bile katastrofalne - nestajanje početnog oduševljenja novonastalom hrvatskom državom i gnjev na ustašku vlast u cijeloj NDH.

U javnosti je postala izražena mržnja prema Talijanima. Dolazi i do javnih prosvjeda, usprkos policijskom satu i vojnoj okupaciji. Ugovori su, također, pridonijeli i jačanju Narodnooslobodilačkog pokreta u Dalmaciji.

Na terenu su Talijani poštivali ugovore s NDH onoliko koliko im je to odgovaralo. Tako je u Splitu - za kojega je ugovorom propisano da će imati nekakav poseban status - gdje su talijanske okupacijske vlasti posve razvlastile ustaše već 21. aprila 1941. godine, u prvom broju časopisa "San Marco" (koji se izdavao u Splitu) od 29. aprila 1941. godine bila objavljena odluka da se u gradu smiju isticati jedino talijanske zastave, a da u javnim prostorima moraju biti izvješene slike talijanskog kralja i Mussolinija; ubrzo su u Split doveli veliki broj talijanskih činovnika da odatle upravljaju širim područjem NDH, okupiranim od Italijana, u kojem su namjeravali uspostaviti talijansku civilnu upravu.

Dana 18. maja 1941. Tomislav II postaje službeno kralj Hrvatske, na ceremoniji u Kvirinalskoj palači u Rimu, gdje je Ante Pavelić s nekoliko hrvatskih delegata tražio od talijanskoga kralja Viktora Emanuela III da Amiona od Savoye imenuje hrvatskim kraljem. Amionea je kraljem imenovao njegov rođak Viktor Emanuel III.

Pri primanju Zvonimirove krune uzeo je ime Tomislav II, kao spomen na prvoga hrvatskog kralja Tomislava. Krunidba je predviđena u Tomislavgradu, ali je Aimone odbio otići zbog krize oko "Dalmatinskoga pitanja".

Jedan od razloga zašto nije došao bila je ugroženost njegove osobne sigurnosti.

(SB)