Piše: Andrej NIKOLAIDIS (CdM)

Predsjednik Milatović je u govoru koji je održao u Dejtonu ustvrdio da se u Bosni desio „građanski rat“. https://www.cdm.me/politika/milatovic-na-plenarnoj-sjednici-nato-parlamentarne-skupstine-u-dejtonu-zapadni-balkan-na-istorijskoj-prekretnici/

To nije tačno i izazvalo je reakcije iz Bosne: bila je agresija, ne građanski rat. https://www.cdm.me/kolumne/bursac-predsjednice-milatovicu-u-bih-nije-bio-gradanski-rat-to-je-bila-agresija-a-vi-ste-upravo-poljubili-cizmu-agresora/

Meni je ne manje sporan sljedeći Milatovićev dejtonski iskaz: “Ako je mir u Bosni i Hercegovini bio dostižan 1995, čvrsto sam uvjeren da je bio dostižan i 1992. godine, da su politički lideri tada pokazali mudrost, dalekovidost i pravi osjećaj odgovornosti”.

Mir u Bosni je bio dostižan 1995. zato što je do tada herojska Armija BiH razvalila srpsku vojsku u Bosni i stigla nadomak Banjaluke, u koju nije ušla zato što su je u tome spriječile zapadne sile. Godine 1992. već je etnički bio očišćen Prijedor, a genocid uz Drinu je bio u toku. U Bosni su, pod punom kontrolom beogradskih bezbjednosnih službi, zločine činili arkanovci i šešeljevci. Na primjer. Razmjere ubijanja Bošnjaka u Višegradu, koji je okupirao Užički korpus (iz Srbije koja “nije bila u ratu”) su te 1992. bile tolike da je novinar The Guardiana Ed Vulliamy otkrio da je u junu 1992. Milan Josipović, inspektor policijske stanice u Višegradu, primio nesvakidašnji zahtjv od uprave hidroelektrane Bajina Bašta, Srbija. Proizvodnja struje u Bajinoj Bašti je bila ugrožena jer radnici nisu mogli ukloniti sve leševe ubijenih u Višegradu koje je Drina nanosila na branu. Stoga su se iz Bajine Bašte interesovali da li bi braća Lukić i ostali udarnici genocida iz Višegrada bili ljubazni da smanje klanje, jer se ispostavilo da su poklani Bošnjaci smetnja proizvodnji struje u Srbiji. Da bi bolje razumio o čemu govori, predsjedniku Milatoviću, koji je zapadni đak i zna koliki je autoritet odjela za istoriju na Yaleu, preporučujem knjigu koju je 2014. objavio Yale University Press – Prof. dr Edina Bećirević, „Genocide on the Drina River“. Tu piše sve ovo o čemu sada govorim – i još mnogo toga.

Rat u Bosni nije počeo zato što lideri nisu pokazali mudrost, nego zato što je iz Beograda i Zagreba na Bosnu, prema detaljnim planovima napravljenim mnogo prije rata, izvršena agresija koja je za cilj imala podjelu zemlje. Milatovićeva distribucija jednake odgovornosti među tadašnjim liderima je iritantna i revizionistička. Da je Alija Izetbegović dan i noć šetao po Sarajevu obučen kao Gandi i pjevao “Give Peace a Chance”, džabe bi mu bilo. Jedini način na koji je Alija mogao spriječiti rat je da je dopustio podjelu zemlje – jednako kao što je i Zelenski mogao “spriječiti” rat da je dopustio okupaciju Ukrajine.

Oni koji se sada iščuđavaju kako Tramp pritišće Zelenskog i čini sve da pomogne Putinu očito su zaboravili šta se u Bosni dešavalo devedesetih. Ukrajina je još izvukla premiju: njima daju oružje. Armiji BiH je bilo zabranjeno da se naoruža, pa je uveden embargo na uvoz oružja. Tako da je rat u Bosni počeo kao sukob do zuba – svim oružjem JNA – naoružane srpske i nenaoružane bosanske strane. Budući da je na koncu srpska strana poražena u tom sukobu, možda bi se moglo razmisliti o tome da se sljedeći put bosanskoj strani zabrani ne samo oružje, nego i odbrana. Da se bilo kakav vid bosanske samoodbrane smatra ratnim zločinom. Recimo: ako ti obje ruke nisu dignute u vazduh dok ti prilazi tenk iz Srbije, to se smatra kršenjem običaja rata i međunarodnog prava. Onako kako je bilo devedesetih ne ide: ne mogu se prebrojiti agresorske žrtve odveć živahnih bosanskih civila. Shodno rečenom, a budući da se ovdašnji unionisti žale na utakmicu u kojoj im je dato deset golova prednosti, možda bi sljedeći referendum o nezavisnosti u Crnoj Gori trebalo organizovati po alanfordovskom principu “svi za jednog, jednom sve”. Dakle, ako se samo jedan građanin izjasni za zajedničku državu sa Srbijom, da se ukine crnogorska nezavisnost. I da se napokon prestane sa podjelama i svađanjem naroda.

Sad, kad je sve to rečeno…

Na Milatovićev govor reagovao je DPS. Vele da su misterije starih Egipćana bile misterija i za stare Egipćane. Ne znam za to. Ali sam siguran da je to o čemu i kako razmišljaju u DPS-u misterija i za sam DPS.

Zašto su se, naime, oni petljali u raspravu u kojoj su najtanji – tamo gdje su krivi koliko krivi mogu biti? Naročito zato što je Milatović već demantovao sebe i iznio drugačiji, istini pripodobljen stav o ratu u Bosni. Ali ne: DPS je osjetio da bi politički mogao profitirati na pitanju rata u Bosni, u kojem su oni bili Miloševićev partner. Da podsjetimo: čuveni zaokret DPS-a od velikosrpske politike, takozvano sazrijevanje, desio se onda kada je ta politika poražena. Ništa tu nije sazrelo, nego se raspalo kao leš pored puta i smrdjelo je do neba.

Sa druge strane, sa kojim obrazom Milatović za politiku devedesetih napada DPS, kada veliča Momira Bulatovića. Koji ne samo da je vodio ratni DPS, nego je ostao vjeran svakoj užasnoj politici DPS-a i onda kada se ta partija reformisala i krenula drugim putem.

Ali to je standardno petparačko licemjerje ovdašnjih promotora političkog nasljeđa Momira i Pavla Bulatovića: oni su vjerni politici DPS-a iz 1992, ali kritikuju DPS za tu politiku.

U „Stalkeru“ Andreja Tarkovskog centralni motiv je Zona – prostor u kojem ne važe standarni zakoni logike i fizike. U središtu Zone nalazi se Soba – onome koji uđe u Sobu biće ispunjena najdublja želja, koje on često nije ni svjestan.

Ova Crna Gora je kao Zona. Ne samo da ovdje ne djeluje logika, nego se i vlast doživljava kao Soba – način da se ispuni istinska želja, da se greške i grijesi očeva izokrenu i naknadno predstave kao pravednost i vrlina.

Današnja Crna Gora nije tek duboko revizionistička – ona je metastaza patrijarhata, prostor sinova koji slijede zakon Oca, zasnovan na neznanju, zabludama i zločinu.