Mario Kovačević prošao je put od dječaka iz hercegovačke provincije preko ratom opustošenih igrališta Sarajeva do trenerske pozicije u najtrofejnijem hrvatskom klubu. Njegov život obilježila je borba – odrastanje u siromaštvu i ratu, neumorno traganje za nogometnom karijerom, te kasnije pobjeda nad teškom bolešću. Danas, s 49 godina, stoji na čelu Dinama, iskovan u vatri životnih nedaća i spreman prenijeti svoju nevjerojatnu priču o snazi i ustrajnosti na novu generaciju igrača

Djetinjstvo u Jablanici i ljubav prema Sarajevu

Mario Kovačević rođen je 1975. godine u Doljanima pokraj Jablanice, u srcu Bosne i Hercegovine. Nogometnu loptu zavolio je na hercegovačkim igralištima, a prve korake napravio je u lokalnom klubu Turbina, zajedno s vršnjakom Hasanom Salihamidžićem – potonjim asom Bayerna. Na prvi trening dječaci su otišli u platnenim tenisicama jer malih kopački nije bilo, a trenirao ih je upravo Salihamidžićev otac. Kovačevićev otac dobio je zatim posao u Sarajevu, pa se obitelj 1986. preselila u glavni grad BiH. Mario je odmah pohitao na stadion Koševo, prijavio se u FK Sarajevo i ispunio dječački san da zaigra za klub za koji su on i njegov otac navijali. Kao talentirani veznjak prošao je sve omladinske kategorije i sa 17 godina potpisao svoj prvi ugovor za voljeni klub 1992. godine.

Kovačević se rado sjeća tih formativnih godina. Bio je strastveni navijač i igrač Sarajeva – klub mu je značio sve na svijetu. Idoli su mu bili legende s Koševa poput Safeta Sušića i Predraga Pašić. Njegova mladost, nažalost, uskoro je bila stavljena na kušnju kakvu je malo ko mogao zamisliti.

Tri godine opsade: nogomet u inat ratu

U proljeće 1992., baš kada je trebao početi trenirati sa sarajevskim seniorima, izbio je rat koji je prekinuo sve snove mladih nogometaša. Počinje opsada Sarajeva, najduža opsada jednog grada u modernoj povijesti. Kovačević je sa svojom obitelji proveo pune tri godine u opkoljenom Sarajevu, živeći svakodnevno pod granatama i snajperskim hicima. "Tad je počeo rat, a ja sam taman trebao početi trenirati sa seniorima – to mi je bio životni san. Sarajevo mi je bilo sve. Sve je naše snove prekinuo rat... Najljepši dio života bio nam je oduzet, ali preživjelo se", prisjetio se Kovačević.

Unatoč životu bez struje, vode i grijanja, on i njegovi prijatelji pronalazili su utočište u nogometu. Svaki su dan igrali mali nogomet po dvoranama iako su do tamo često morali pješačiti i po 12 kilometara opasnim sarajevskim ulicama.

"Nekad bi mi susjed posudio bicikl, no nikad nisam propustio trening... Jednom sam došao, a trening je zbog granatiranja bio odgođen. Nevjerojatno. Puno je mojih prijatelja ubijeno, to je najteže" ispričao je, svjedočeći kako je strast prema nogometu nadjačala strah od rata i smrti.

Tih ratnih godina dogodio se i jedan nevjerojatan, simboličan trenutak koji nikada neće zaboraviti. U martu 1994., usred kratkotrajnog primirja, odigrana je povijesna prijateljska utakmica na Koševu između FK Sarajeva i ekipe UNPROFOR-a, prvi službeni susret nekog bosanskog kluba od početka rata. Na tribinama, tik ispod linija razdvajanja, okupilo se dvadeset tisuća ljudi koji su prkosili strahu i ratnoj smrti navijanjem i pjesmom. Na terenu je, u dresu Sarajeva, istrčao i 19-godišnji Mario Kovačević. "Veliko veselje, ali i rizik. Bilo nas je strah – linije su bile blizu stadiona – ali taj dan nikada neću zaboraviti" prisjetio se važnosti te utakmice. Taj je događaj svijetu poslao sliku nepokorenog duha jednog grada, a Kovačeviću utisnuo spomen na hrabrost i zajedništvo koje će nositi cijeli život.

Utakmica Sarajeva i UNPROFOR-a 1994.

No, kako su mjeseci prolazili, život u stalnoj traumi ostavio je duboke ožiljke. Mnogo njegovih prijatelja i suigrača izgubilo je život u ratu. Kada više nije mogao izdržati, mladi je nogometaš donio najtežu odluku: napustiti grad i potražiti spas daleko od granata.

Jedna torba za novi početak

Godine 1994., nakon tri godine života u ratnom paklu, Mario je uspio napustiti Sarajevo. Sve što je posjedovao stalo je u jednu sportsku torbu s grbom FK Sarajeva

"Doslovno jedna torba, i to Sarajevo... ne možeš vjerovati" prisjetio se kasnije tog puta, kada je kroz ratne linije pobjegao najprije rođaku u Zagreb. Na kratko je utočište potražio i kod čuvenog Ivice Osima u Austriji, no sudbina ga je ubrzo odvela u Varaždin. Putem nogometnih veza preporučen je Anđelku Herjavcu, tadašnjem čelniku NK Varteks. Stigavši s jednom torbom u grad baroka, Kovačević je krenuo ispočetka, ponizan ali odlučan.

U Varteksu je tih sredinom 90-ih naišao na jaku konkurenciju, ali i na legendarne igrače od kojih je mnogo naučio. "Dalić, Besek, Mumlek, Vugrinec... Ti ljudi nogometno su me odgojili" govorio je Kovačević, zahvalan što je kao mladić imao priliku učiti od iskusnih suigrača i trenera poput Branka Ivankovića. Nakon početnih posudbi u manjim klubovima, ustalio se kao veznjak u Slaven Belupu iz Koprivnice, gdje je proveo najbolje igračke godine.

Ipak, Kovačević često skromno ističe da njegova igračka karijera nije ispunila sav potencijal, ponajviše zbog izgubljene tri godine razvoja u ratnom vihoru. "Nedostajale su mi tri ratne godine, kad sam se najviše trebao razvijati" priznaje, svjestan kako je rat ostavio trag na njegov sportski put. No, umjesto gorčine, to iskustvo u njemu je izgradilo dodatnu upornost. Naučio je cijeniti svaki trenutak na terenu – možda upravo zato što je osjetio kako je to kada ti najdraža igra bude nasilno oteta.

Trenersko sazrijevanje iz sjene

Još pred zalazak igračke karijere, Kovačević je počeo graditi sebe kao trenera. Još dok je igrao u Međimurju, položio je trenersku B licenciju i vodio mlađe uzraste. Strpljivo je učio zanat kao pomoćnik raznim trenerima u Međimurju i Varaždinu, a okušao se i vodeći manje klubove u nižim ligama. Nije ga bilo sram početi od nule – u četvrtoligašu Strmcu iz Bedenice uveo je ekipu u viši rang, potom s Međimurjem nanizao tri naslova prvaka treće lige. Korak po korak, stjecao je reputaciju vrijednog stručnjaka koji od svojih momčadi izvlači maksimum.

Prvu veliku priliku kao glavni trener dobio je 2017. u varaždinskom drugoligašu. NK Varaždin zatekao je na devetom mjestu Druge HNL, da bi ih do kraja sezone doveo do viceprvaka i do vrata prve lige. Iako tada u kvalifikacijama nisu uspjeli izboriti ulazak u elitni rang, Kovačevićev rad odjeknuo je nogometnim krugovima. U klub se vratio par godina kasnije i konačno ostvario cilj – Varaždin je pod njegovim vodstvom izborio povratak u 1. HNL, prvi put nakon dugo vremena. Mirnoća i disciplina koje je usadio momčadi postali su njegov zaštitni znak.

Međutim, baš kad je Varaždin stabilno plovio prvoligaškim vodama, život je za Marija imao novo iskušenje. U studenom 2023., usred prve prvoligaške sezone, Kovačević se počeo osjećati loše. Pregledi su otkrili ono čega se svaki sportaš boji – dijagnosticiran mu je karcinom pluća. Zbog te teške dijagnoze morao je napustiti klupu Varaždina kako bi započeo bitku za vlastiti život.

Borba s bolešću i povratak na teren

Kao i svaki put dosad, Kovačević je i ovu bitku odlučio voditi hrabro i vedra duha. "Jesam li bio prestrašen kad su mi dijagnosticirali zloćudni tumor? Nisam! Po prirodi sam borac i nikad ne odustajem" prisjetio se svojih prvih misli nakon šokantne vijesti. Najteže mu je, kaže, palo to što su se njegova supruga, dvije kćeri i roditelji silno zabrinuli, no Mario im je svima ulijevao nadu svojim nepokolebljivim optimizmom. Podvrgnuo se operaciji i agresivnom liječenju karcinoma desnog plućnog krila, a na toj stazi nisu ga napustili osmijeh i vjera.

Nogometna javnost u Hrvatskoj ujedinila se u podršci skromnom treneru iz Varaždina. Tijekom jednog susreta na splitskom Poljudu, cijeli je stadion ustao i gromoglasnim pljeskom pozdravio Kovačevića, dajući mu snagu u borbi protiv bolesti.

"I sad mi trnci prođu... Ne znam je li itko takvu podršku doživio. Hvala svima od srca" govorio je ganuto nakon što je osjetio da su i navijači suparničkog Hajduka svim srcem uz njega. Uz bezrezervnu ljubav svojih najbližih – supruge koja ga je vozila na svaki pregled i dvije kćeri koje su mu bile najveća motivacija. Mario je u samo četiri mjeseca uspio pobijediti bolest. U proljeće 2024. stigla je najsretnija vijest: opaka bolest se povukla. Kovačević se postupno vratio svakodnevici, nastavivši živjeti još zdravije i ispunjenije nego prije. "Svaka tri mjeseca moram na kontrolu... Mnogo šetam, planinarim, čak i igram mali nogomet jednom tjedno! Jedino više ne mogu biti profesionalni nogometaš" našalio se u svom stilu, svjestan koliko je sretan što je iz te bitke izašao kao pobjednik.

Ubrzo nakon oporavka, Kovačević je ponovno poželio trenersku klupu. Iako se nadao povratku u Varaždin, taj je klub već imao popunjeno mjesto trenera pa su mu ponudili skautsku rolu. No Marija je vuklo natrag na travnjak – htio je nastaviti graditi momčadi i dokazivati svoj potencijal. Prilika se javila ubrzo, i to u klubu koji mu je obilježio najbolje igračke dane: Slaven Belupu iz Koprivnice. Taj ga je prvoligaš angažirao sredinom sezone 2024/25., dok je momčad bila prikovana za dno ljestvice. Kovačević se prihvatio posla s entuzijazmom i ubrzo napravio mali sportski podvig. Slaven Belupo ne samo da se rezultatski podigao, nego je pod Marijevim vodstvom zaigrao moderan, napadački nogomet koji je oduševljavao publiku. Klub je sezonu završio na visokom petom mjestu, a senzacionalno je dogurao i do finala Hrvatskog kupa. Takav preporod momčadi lansirao je Kovačevića u orbitu hrvatskog nogometa – postao je najtraženije trenersko ime u ligi.

Ponosan na korijene, spreman za Dinamo

Unatoč svim godinama provedenim u Hrvatskoj, Kovačević nikada nije zaboravio tko je i odakle potječe. Isticao je kako je ponosan na svoj jablanički kraj i ljude koji su ga odgojili. Kada su nedavno katastrofalne poplave zadesile Donju Jablanicu, gdje ima mnogo rodbine i prijatelja, Mario je to primio k srcu. "Kataklizma. Ponosan sam na taj kraj – netaknuta priroda, predivni ljudi... Nažalost, priroda zna biti surova" rekao je potreseno, odmah se ponudivši pomoći stradalima. Njegova empatija i briga za zavičaj još jednom su pokazali da je ostao čovjek iz naroda.

Kovačević s posebnom emocijom govori i o svojim uzorima iz rodnog kraja. Jedan od njih je legendarni Vahid Halilhodžić, još jedan Jablaničanin koji je ostvario blistavu nogometnu karijeru i karijeru trenera. "Jednom sam ga vidio u Turskoj na pripremama. Nisam se usudio prići, iz poštovanja. Vjerujem da će se susret dogoditi i da ćemo popričati kao Jablaničani" kaže Mario s osmijehom, otkrivajući koliko cijeni skromnost i veličinu tog velikana. Upravo takav dojam ostavlja i sam Kovačević – samozatajan, ali čvrst; svjestan da je “život prolazan, a nogomet ipak samo igra”, i da trener ne može utjecati na sve, ali može vlastitim primjerom pokazati mirnoću, spremnost i odgovornost.

Ipak, nakon svega što je prošao, u novi izazov ulazi s vjerom u sebe i u život. Ako itko zna nositi se s teškoćama, onda je to upravo Mario Kovačević – čovjek koji je preživio rat, pobijedio rak i ostvario svoje snove. Njegova je priča dokaz da se snagom volje i srca mogu nadvladati i najteže prepreke, a sada te vrijednosti donosi i u svlačionicu Dinama, gdje će njegov životni put biti nadahnuće svakom igraču koji oblači modri dres.

(24sata.hr)