Piše: Pavle PAVLOVIĆ

Sjećam se dobro - bio je dva sa dva. Kada uđe u onu našu nezaboravnu birtijetinu "Vrbanju", kod koje je započeo ovaj zadnji rat '92 i što je bio korak, dva od moćnog zdanja Skupštine BiH u epicentru grada, kao da donese pomračenje sunca. Zakloni svu svjetlost svojom pojavom. Bio je pravi div. Sto trideset i nešto kilograma i sve to u mišićima. Kada te stisne za ruku čuješ kako ti kosti krckaju. Zvali smo ga Ismet - moler. Ja sam našao caku, koja je kod njega strašno palila. Za mene je bio Ismet - soboslikar. Bio je zahvalan na tome i kao da je jedva čekao da ga tako prozovem, posebno ako je bio oko osme ili devete čaše vinjaka.

Osjećao se tada više umjetnikom, nego šljakerom koji je vješto ličio zidove svih naših stanova. Znalo se - proljeće, ljeto Ismeta soboslikara u kuću ti eto! Zimi je bio inventar "Vrbanje" is njim se moglo kako hoćeš, ako mu ležiš. Ako mu ideš na živce, bolje ti je hvataj se magle. Njegove ogromne šake jako su ga svrbile u prisustvu njegovih antipatičnih ljudi. Papke posebno nije mogao. Morala je i milicija nekoliko puta da smiruje bijesnog Golijata . Od razjarenog gorostasa postajao bi u sekundi umilan kao beba kada bi se na vratima bifea "Vrbanja" pojavljivala njegova tiha i krhka supruga. Dobro su to raja skužila, pa kada bi se naš dobri div upalio zbog nekog zalutalog papka, smirivali bi ga vrlo učinkovito povicima - Ismete,traži te ženu!

I tako su tekla naša druženja sve do jednog vremena julskog dana 1972. godine kada mi je Ismet glavu probio nevjerojatnom pričom, koju je cijelo vrijeme ponavljao.

- Ma, ne znaš ti kako sam ja nekada lako lovu zarađivao. Bilo mi je jedno 18 godina kada sam skakao po kamenoj obali Miljacke između Skenderije i Glavne pošte na Obali...

Mislio je na austrougarsko arhitektonsko zdanje blizu mjesta u starom dijelu Sarajeva, gdje je terorist ili domoljub Gavrilo Princip upalio bure baruta Prvog svjetskog rata.

- I što hoćeš da kažeš? Da si volio ribu u Miljacki. Pa radili smo to gotovo svi iz raje. Lovu smo zarađivali prodajući tek ulovljene klijenove čuvene frajle Miciki, što je stanovala preko puta moje kuće, u nekadašnjoj Istarskoj broj 6...- odgovarao sam mu.

- Kakva riba, kakvi klijenovi i sapače, ja sam ti bio glavni snabdjevač sarajevskih apoteka!

Uh, pomislih, soboslikar je prešao mjeru. Tiho pitam Kemu, poslovođu šanka:

- Koliko je popio?

- Drugu ili treću, tek je počeo...

Zbunjen nastavljam s Ismetom.

- Čime si ti snabdjevao apoteke? Ubranim lipama, žarom, kestenima?

- Opet ti meni nekakvu talašiku. Prvo o ribama, sada o lipama.

- Hajde više reći - čime?

- Zmijaaaama, zmijaaama! - gotovo je urliknuo.

- Gdje si bio prije "Vrbanje"? U nekom drugom bifeu?!

- Nisam, Tite mi. Evo sam upravo došao sa soboslikanja.

- Što će apotekarima bjelouške, da im vade zube?

- Kakve bjelouške! Ja sam ti bio pravi maher za zmije-otrovnice, brajko moj!

- Kobre, zvečerke?

- Samo se ti zezaj! Haj'mo sutra, ako se smiješ, na Obalu da vidimo ima li ih još...

Dogovor pade i meni sina. Pošto sam bio novinar koji obećava u nekada najčitanijem sarajevskom dnevniku "Večernjim novinama", javim se uredniku i zatražim dva fotorepotera i kamere sa teleobjektivima.

- Hoćeš li još i šofera i kola - zezao je urednik Zdravko Kokotović, koji je poslije dopisivao iz Moskve.

Došli fotoreporteri, došao i ja, ali nema Ismeta. Popušio sam, pomislih, ništa ne govoreći kolegama. Kad eto ti gorostasa. Picno se kao da će na vjenčanje. Tamno odijelo, bijela košulja i utegnuti bordo fitilj. Valja se ulentrati za akšam đeride, kako su tada u Sarajevu posprdno zvali "Večernje".

- Hoćemo li drugovi na ovu stranu - povede nas soboslikar preko puta nekadašnje Štamparije "Oslobođenja" i kina "Tesla".

Stajao je ukočen kao kobra pred munjeviti napad i onda radosno viknu - Eno, mojih zmijica. Još ih je više nego kada sam imao 18 godina. Vidi se da nema više Ismeta zmijolovca - hvalio sam se. Pretrnuo sam od užasa pod nama. Desetak tijela migoljilo je u klupku i uživalo na jakom srpanjsko julskom suncu. Kolege fotoreporteri ustuknuše, pa onda skupiše snagu i počeše neumorno škljocati. Ismet nas je vodio polagano prema Pošti. Zmija je bila gotovo na svakom kamenu iznad presahle Miljacke.

- Pogledajte dobro, sve su to prvoklasne otrovnice! Uh da nisam u odijelu, što bi ih nahvatao...Samo ne znam da li ih apotekari i danas kupuju - nastavljao je zaneseni Ismet što je u trenu otplovio u svoju prošlost. Odjednom se naglo sagnuo, gotovo se sunovratio iza kamene ograde što se proteže Obalom. Pobjedonosno se uspravio s dvije, činilo mi se, ogromne zmije što su se bijesno izvijale u jakim šakama. Stisnuo ih je za glavu tako vješto i lagano kao da se igra. Odvratni gmizavci su sijevali otvorenim čeljustima u kojima su sijali šiljasti zubi .Krenuo je sa otrovnicama prema meni. Potrčao sam i nisam se zaustavio do Pošte. Ne vjerujući da sam netom gledao u uzavrelo zmijsko leglo usred jednog glavnog grada. Nad kamenim zidom što se proteže cijelom dužinom rijeke Miljacke svakodnevno je na desetine hiljada prolaznika. Kako to da još nitko nije primijetio gmizavce što migolje tik ispod njihovih nogu? Kako to da otrovni očnjaci još nisu pronašli svoju žrtvu?

- Uh jesmo junaci! A onako si me zezao u "Vrbanji".

Sutradan sam imao glavni naslov na prvoj strani. Moja reportaža na cijelom listu, a na slikama zmije i Ismeta što se šepuri u "vjenčanom odijelu". Naslov je bio "Zmije opkolile Sarajevo". Nešto danas kontam bolje i to nego ono što nas je opkolilo 20 godina poslije...Ali nećemo politiku u moju butigu...Tekst su mi prenijele brojne novine, te čak i Tanjug, najvažnija agencija ondašnje zajedničke zemlje. Tog sam dana dobio i redakcijsku nagradu. Uveče sam je trošio s Ismetom i rajom u "Vrbanji". Naravno ujutro poslije zakasnim na posao.

U Redakciji me dočekao urednik s otvorenom stranom konkurentskog "Oslobođenja" i naslovom "Komunalci ulovili zmije".

- Umjesto da akciju pratiš do kraja, ti bančiš. Ono jučer što si dobio danas ti oduzimamo i još ti umanjujemo dvadeset posto od plaće...

I tako je Ismet postao junak-zmijolovac, a ja gubitnik koji je u kasnijem životu naučio da značajniji novinarski zadaci ne trpe birtije.

Baš kao što zdrav razum ne može trpiti da u današnjem suvremenom vaktu jedan veliki grad ima najezdu štakora i sve više zmija. Možda se sunčaju kao nekada na kamenitoj obali Miljacke od Skenderije mosta pa do Pošte.