Priredio: DINO BAJRAMOVIĆ

Pisac, koji je upravo objavio knjigu u Španiji, dijelom napisanu tokom izraelske agresije na Palestinu, misli da su njegovi stihovi i njegova "patriotska obaveza“ i zbog dokumentiranja ove tragedije koja već predugo traje, a svijet i dalje šuti i gleda.

Glas i riječi Nassera Rabaha dolaze iz njegovog doma, djelomično uništenog izraelskim bombardiranjem u izbjegličkom kampu Al-Maghazi u centralnom Pojasu Gaze, gdje je rođen 1963. i gdje i danas živi, okružen ruševinama, slušajući svakodnevno pucnjavu i bombardiranja u neposrednoj blizini i brinući se za svoju porodicu i sebe. 

Ilustracija: Agencije

Intervju za najčitaniji i najutjecajniji španski dnevni list El Pais El Pais i novinarku Beatriz Lecumberri, proteže se sedmicama, a pitanja ponekad ostaju bez odgovora danima, "sve dok se pjesnik iznenada ne pojavi i razgovor se nastavi".

"Moje nove svakodnevne brige svode se na to da moram zaštititi svoju djecu koliko god je to moguće od gelera i zalutalih metaka, pronaći hranu. Održavati minimalnu higijenu, skupljati drva za ložiti“, nabraja on, kao da se izvinjava.

NACIONALNA MISIJA

Nasser Rabah jedan je od vodećih palestinskih pjesnika danas. Objavio je nekoliko zbirki poezije na arapskom, španskom, engleskom i francuskom jeziku, između ostalog. Njegova riječ dobila je na snazi ​​od izbijanja ovog rata u oktobru 2023., a njegova zbirka pjesama „Gaza: pjesma je rekla svoje“, uglavnom je napisana posljednjih mjeseci i upravo je objavljena u Španiji.

"Rabah ima jedinstven, duhovan, dubok i univerzalan glas koji se uzdiže iznad nedaća njegovog naroda", objašnjava za Inmaculada Jiménez Morell, direktorica u izdavačkoj kući "Ediciones de Oriente y del Mediterráneo".

U njegovim stihovima ima srušenih kuća, ptica u bijegu, mrtvih ljudi, osakaćenih tijela, prašine, praznine, tuge i straha. Tu je i tračak nade. Ljepota njegove poezije leži u toj razornoj i inovativnoj jednostavnosti, sposobnoj opisati, u trenutku, preživljavanje i patnju stanovnika Gaze.

"U ratnim vremenima, poeziju doživljavam gotovo kao nacionalnu misiju dokumentiranja katastrofe", kaže on.

SNAGA NARODA    

Kako pišete poeziju usred rata, bijega i gladi?

Moj tempo pisanja se ubrzao, adrenalin neprestano teče, a scene tuge, boli i užasa prelijevaju se pred mojim očima i srcem. Moji prsti žure da se izraze i vrisnu, unatoč mojim novim svakodnevnim brigama, koje predstavljaju neočekivani teret, poput što veće zaštite moje djece od gelera i zalutalih metaka, potrage za hranom, održavanja minimalne higijene ili skupljanja drva.

To je svakako druga vrsta poezije.

Da. U ratu se ne brinemo toliko o kvaliteti, strukturi pjesme, muzikalnosti jezika ili metaforama. Pišemo ono što se događa, ono što vidimo, na jednostavan način. Tekstovi postaju realističniji. Ali, iznenađujuće, gledano izvana, ovi stihovi mogu izgledati estetski lijepi, pa čak i dosegnuti razinu filmske fikcije, jer stvarnost u Gazi zaista izgleda tako. Pišemo, naprimjer, rečenice poput ove: "Treniramo oči da krivo broje udove koji nam nedostaju." Novinarska, pa čak i poetska izjava.

Na šta mislite kada pišete tu rečenicu?

Mislim na ljude, posebno djecu, kojima su amputirani udovi, ponekad čak i bez anestezije. Svaki dan vidimo ljude kojima nedostaje ruka ili noga i to nam se čini normalnim. Ponekad mislim da pokušavamo prevladati tugu i bol gledajući ih cijele, s dvije ruke i dvije noge, pa je kao da treniramo oči da ne broje njihove udove koji nedostaju.

Kada i kako pišete?

Nakon što završim osnovne poslove potrebne da moja porodica i ja ostanemo na životu, osjećam se iscrpljeno i depresivno. Također, gotovo svaki dan stižu vijesti o prijateljima ili komšijama koji su povrijeđeni. Pišem što više pjesama i tekstova na ekranu svog mobitela. Pišem umornom dušom, ali pišem jer osjećam da me to nekako oslobađa od ugnjetavanja i to je moj način da izdržim dok rat ne završi. 

Vi i Vaša porodica još živite u svom domu?

Da. Otišli smo na 40 dana u januaru 2024. i sklonili se u drugu kuću, zatim u šator, ali smo se vratili. Dio naše kuće je bio uništen, ali smo očistili ruševine, popravili neke zidove i još smo ovdje, preživljavamo. Ali, ovo su teški dani; bombardovanje ne prestaje, a vrlo smo blizu izraelske granice, oko kilometar udaljeni, i opasnost je stalna. Tome se dodaje i nedostatak hrane i novca.

Vašu privatnu biblioteku uništili su izraelski tenkovi?

Tačno. Moju kuću i druge susjedne kuće gađali su izraelski tenkovi tokom invazije na kamp Al-Maghazi. I imam neki lični osjećaj da je biblioteka namjerno bombardovana. Druge dvije sobe u kući koje su uništene bile su okrenute direktno prema tenkovima, ali bombardovanje biblioteke zahtijevalo je vrlo uzak ugao posmatranja da bi je granata uopšte i pogodila.

Pisci, profesori i umjetnici poginuli su u ovom ratu, a kulturna, obrazovna i historijska mjesta su bombardovana.

Vjerujem da je cilj Izraela eliminirati svaku mogućnost palestinskog političkog entiteta, odnosno palestinske države, u budućnosti, pa uništavaju kuće, bolnice, škole, džamije, kulturne institucije i arheološka nalazišta, uz ubijanje velikog broja civila. Također, izgladnjuje stanovništvo kako bi mogućnost što bržeg napuštanja Gaze bila još hitnija u mislima ljudi. Moje pjesme su tužne, govore o rani koju nam ovaj rat nanosi, ali i o preživljavanju, o snazi ​​naroda i njegovoj ljudskosti, koja se opire unatoč pokušajima Izraela da je zgazi.  

Fotografija patnje iz Gaze (Foto: Agencije)

Koja je posljednja pjesma koju ste napisali?

Zove se "Kako umiremo", završio sam je prije dva dana. Ide otprilike ovako: "Koliko je umrlo, više nije važno, koliko nas je umrlo, nema sjećanja za brojanje. Rat je ružno nebo, muzika u pozadini ponovljenog holokausta. Koliko je umrlo, više nije važno, opečene ruke ne mogu brojati."

To su pjesme neizmjerne tuge.

Jesu, ali one su i odraz naših života. Ponekad mislim da smo toliko nesretni u Gazi da su nam emocije mrtve. Na dženaze idemo mehanički, kao da idemo na pijacu. Naša djeca mogu razlikovati zvukove pucnjave i projektila, a smrt je sjena koja nas uvijek prati. Moje pjesme su tužne; govore o rani koju je ovaj rat prouzročio, ali i o preživljavanju, o snazi ​​naroda i njihovoj humanosti, koja traje unatoč pokušajima Izraela da je zgazi.