Toma Zdravković nije samo pjevao, već je darovao svoje srce svima koji su ga ikada slušali. Svaka njegova pjesma bila je lična priča čovjeka koji je poznavao bol gubitka, strpljenje čekanja, oprost i usamljenost. Rođen 1938. godine u Aleksincu, u siromašnoj porodici, mali Toma nije imao mnogo materijalnog, ali je nosio dušu bogatu osjećanjima.

Odrastao je u selu Pečenjevci, blizu Leskovca, gdje je rano osjetio glad, težak rad i odricanja. I dok su ga vanjski životni uslovi pritiskali, u njemu se rađala umjetnost – nježna, emotivna i boemska. Volio je pozorište, pisao pjesme i pjevao – najprije tiho i stidljivo, a zatim snažno i duboko, kao da iz njega izlazi nešto starije i dublje od njegovih godina, piše Dnevno.hr.

U kafani je pronašao svoju prvu publiku i istinsko razumijevanje. Ljudi su ga tamo slušali u tišini jer su u njegovom glasu prepoznavali vlastite emocije. Sudbina mu je na put donijela Silvanu Armenulić, koja je odmah prepoznala njegov talenat i otvorila mu vrata muzičkog svijeta.

Nije nosio svilena odijela niti se vozio limuzinama

No, uprkos uspjehu, Toma nikada nije izgubio svoju osjetljivost. Bio je pjesnik tuge čak i kad je bio na vrhuncu slave. Novac nije znao sačuvati, ali je znao nesebično davati. Davao je nepoznatima ono što mnogi ne bi dali ni najbližima – svoje srce u potpunosti, i kroz pjesmu i kroz život. Njegove ljubavi bile su snažne, dramatične i često bolne.

Prva djevojka Slavica umrla je prerano, a tugu je pretočio u pjesmu "Buket bijelih ruža". Nakon tog gubitka, njegov život više nikada nije bio isti. Oženio se četiri puta, volio je duboko, ali kao da nije uspio zadržati ono što mu je bilo najvažnije. Kao da je bio osuđen da ostane sam s tugom. Pobjegao je u alkohol i kocku. Iako je bio velika zvijezda, nikada nije bio “zvijezda” u klasičnom smislu te riječi.

Nije nosio svilena odijela niti se vozio limuzinama, često je jednostavno hodao pješke, u tišini. Bio je svoj, ranjiv, nježan i boem. Većina njegovih pjesama bila je autobiografska, ispunjena emocijama i duhom kafane, često govoreći o neuzvraćenim ljubavima i boli. Među najpoznatijim su mu skladbama "Da l’ je moguće", "Branka", "Dotak’o sam dno života", "Kafana je moja sudbina" i "Prokleta nedjelja".

Toma je često birao kocku kao bijeg od realnosti: "Nikad nisam pio zato što volim alkohol… U tim krugovima kažu da sam najveća ovca koja se rodila za kocku… Jedne noći dobio sam 80 hiljada maraka i iduće ih sve izgubio", pričao je. Do 1972. godine uspio je potrošiti sav zarađeni novac i seli se u Ameriku, potom u Kanadu, gdje se u Torontu oženio posljednji put i dobio sina Aleksandra.

Podsjetimo, Toma je umro 30. septembra 1991. godine, siromašan, tiho i bez ikakve pompe. Nije za sobom ostavio bogatstvo, ali je ostavio nešto mnogo dragocjenije – pjesme, stihove i glas koji se ne zaboravlja. Bio je boem koji nije znao štedjeti, ali je znao osjećati. Bio je umjetnik tuge koji je znao da nije bogat onaj koji posjeduje, već onaj koji zna davati. A Toma je davao – više nego što je imao.