U julu 1995. godine Adem je imao osam godina. Sjeća se napuštanja rodnog sela Sastavci kod Srebrenice s majkom i mlađom sestrom.

Sjeća se i autobusa i kamiona i pokušaja vojnika Vojske Republike srpske da ga odvoji od majke kada su stigli u Potočare, dio zaštićene zone Ujedinjenih nacija.

U ta doba dječaci i muškarci su odvajani od žena i djevojčica, mnogi su ubijeni u genocidu.

"Budi uz mene, nemoj se odvajati ni sekundu", tih se riječi svoje majke iz jula 1995. godine sjeća Adem Mehmedović.

Tada su on, njegova majka i mlađa sestra pobjegli iz sela Sastavci. Tražeći spas u Srebrenici, zaštićenoj zoni UN-a, došli su Potočara.

Tamo su ih dočekali autobusi i kamioni namijenjeni za evakuaciju žena i djece. Tada osmogodišnji Adem sjeća se i kako ih je kod autobusa dočekao vojnik Vojske RS.

Rekao im je da majka i sestra idu jednim, a on drugim autobusom. Majka nije htjela da se odvoji od njega. Prisjeća se da je sjeo pored majke i da ga je upozorila "ne diži glavu, vidjet će te ko".

Tada nije razumio, ali danas zna da su maloljetni dječaci odvajani od majki i odvođeni u smrt.

Konačno, stigli su u grad Kladanj - na sigurno. Kasnije su se našli i s ocem koji je od smrti pobjegao preko šume.

Većina djece se tih dana rastala od očeva. Majke su im bile jedini oslonac. Do dan-danas, kaže Adem, nisu dovoljno ispričale o teretu koji su nosile.

Adem se vratio u Srebrenicu 20 godina kasnije. Tamo živi, kako kaže, između prošlosti i neizvjesne bosanskohercegovačke budućnosti.

Kao historičar, razgovarao je sa mnogima koji su preživjeli genocid.

U nastavku pogledajte Ademovo potresno svjedočenje u razgovoru za Radio Slobodna Evropa.