Razgovarala: Sanela Gojak

Povodom 30. godišnjice genocida u Srebrenici, autor dokumentarnog romana „Beara“, književnik i novinar Ivica Đikić govorio je u intervjuu za „Slobodnu Bosnu“ o ratnom zločincu Ljubiši Beari, negiranju genocida. Dotakli smo se i kultnog splitskog Ferala u kome je Đikić radio, ali i o nedavno održanom koncertu kontroverznog pjevača Marka Perkovića Thompsona u Zagrebu.

"Genocid je u operativnom i tehničkom smislu bio proizvod Bearine volje, truda i njegovih organizacijskih sposobnosti. Beara je genocid bio shvatio, prije svega, kao posao," kaže Đikić za SB, kome bi najveći kompliment bio kad bi „Beara“ potaknuo imaginaciju drugih autora i autorica.

Ljubiša Beara i Vujadin Popović osuđeni su pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Haagu 2015. godine na kaznu doživotnog zatvora, kao i Zdravko Tolimir. Tolimir je umro u februaru 2016. u ćeliji u Haagu, Beara 2017. u zatvoru u Berlinu, a Popović služi kaznu u zatvoru u Njemačkoj. Međunarodni mehanizam za krivične sudove (MMKS) prošli mjesec je odbio zahtjev za prijevremeno puštanje na slobodu Vujadina Popovića, nekadašnjeg načelnika za bezbjednost Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske (VRS).

Vujadin Popović i Ljubiša Beara pre sudom u Hagu (Foto: Agencije)

Beara je genocid shvatio kao posao

"Beara je bio glavni. Pukovnik Beara. On je bio mozak svega", rekao vam je Emir Suljagić tokom boravka u Zagrebu te neke 2005. godine i od tada kreće vaše interesovanje za zločinca Ljubišu Bearu. Evo danas, 30. godina kasnije Suljagić je direktor MC Srebrenica, a ovih dana je otvoren Muzej genocida u kompleksu Memorijala. I ranije su vas pitali zašto ste Ljubišu Bearu, kako ga u romanu često oslovljavate s “kapetanom bojnog broda” (zbog oficirskog čina u JNA) odlučili staviti u središte romana?

Ljubiša Beara, ratni načelnik Uprave sigurnosti Glavnog štaba Vojske Republike Srpske, osmišljavao je i poduzimao ključne poteze u organizaciji i provedbi genocida, a to znači da je tražio one koji će ubijati, da je određivao lokacije na kojima će se ubijati, da je koordinirao mobilizaciju više stotina autobusa i kamiona za prevoženje zarobljenika do logora i stratišta, da je pronalazio tehniku i ljude za kopanje masovnih grobnica... Genocid je u operativnom i tehničkom smislu bio proizvod Bearine volje, truda i njegovih organizacijskih sposobnosti. Beara je genocid bio shvatio, prije svega, kao posao.

Ljubiša Beara prije rata bio je druželjubiv, pristupačan, odan bratstvu i jedinstvu naroda i narodnosti Jugoslavije, titoist. Premda se na prvi pogled čini da se u njemu u jednom času, ranih devedesetih, dogodio oštri rez, da je sve ono prethodno odbačeno e da bi bilo zamijenjeno potpuno suprotnim ideološkim sadržajem, odnosno sirovim i agresivnim srpskim nacionalizmom, čini mi se da taj rez, u suštini, možda i nije bio tako dramatičan i dubok kako se doima na prvi pogled.

Naprosto, jedno vjerovanje preko noći je zamijenjeno drugim, no mentalni sklop i način rezoniranja ostao je isti, vjernički i podanički, idolopoklonski i totalitaran. Promijenjen je samo predznak, a ta promjena predznaka, naravno, toliko je drastična da je uspjela zasjeniti ono što je u Bearinom životu ostalo postojano – želja za dokazivanjem odanosti i oportunističko ili karijerističko odsustvo sumnje u naredbe i odluke onih koje je izabrao za autoritete i idole.

U samoj knjizi opisujući stratišta i prevoz zarobljenih Srebreničana na područje zvorničkih škola i okolne lokacije, te svirepo ubijanje, primjetili ste da ta mjesta nisu ničim obilježena, da nije “savladano gradivo”. I ja sam se lično uvjerila u to 30. godina kasnije ničim nije označeno da je npr. u školi u Ročeviću, Pilici ili Domu kulture, pa i područje šljunkare u Kozluku (sad je tu u blizini plaža na Drini), na hiljade ljudi bilo zatočeno, iscrpljivano, maltretirano i ubijeno. Kako gledate na to glasno prećutkivanje, politiku negiranja običnog čovjeka iz Zvornika i okolice, ali i politike generalno?

Političke i intelektualne elite Srba u Srbiji te Bosni i Hercegovini trebale su dosad naučiti da je poricanje ili relativiziranje genocida i svih drugih zločina proizvodnja dugoročne nesreće ponajprije vlastitom narodu i produžavanje života u mržnji, koja dolazi iz neznanja, iz nepostojanja želje da se sazna i da se razmisli.

Manipuliraju kolektivnim emocijama

Domoljubne i državotvorne elite, ne samo kad je riječ o Srbima i Srebrenici, potiču tu nezainteresiranost i neznanje, jer tako lakše manipuliraju kolektivnim emocijama u korist svojih konkretnih interesa. To je začarani krug iz kojeg ne vidim izlaz, jer tko god se suprotstavi smjesta dobiva javnu stigmu nacionalnog izdajnika i protudržavnog elementa.

Dom kulture u Pilici (Foto: Slobodna Bosna)

Osnovna škola u Pilici 30. godina kasnije, juli 2025. (Foto: Slobodna Bosna)

Osnovna škola u Roćevićima danas (Foto: Slobodna Bosna)

Dobar dio godina ste radili u Feral Tribuneu, bavite se kritički ozbiljnim i teškim temama. Viktor Ivančić, nažalost, pokojni Hrvoje Polan i Nemanja Stjepanović u Sarajevu su predstavili fotomonografiju “Iza sedam logora – Od zločina kulture do kulture zločina”. Na jednoj fotografiji je Dom kulture u Pilici, gdje je ubijeno više od 500 ljudi iz Srebrenice. Feral ostaje simbol nezavisnog novinarstava, ali ostaje nemjerljiv doprinos kulturi sjećanja to čime ste se vi Feralovci bavili i bavite i dan danas. Koliko vas je lično formirao Feral?

S obzirom na to da sam u Feralu počeo pisati potkraj 1996., kad sam imao nepunih 20 godina, i da sam ostao sve do gašenja lista 2008., jasno je da je Feral imao presudnu ulogu u mom profesionalnom formiranje te važnu ulogu u formiranju moje ličnosti. Mene je u Feral dovela impresioniranost umijećem pisanja, zanatskom vještinom i lucidnošću nekolicine novinara, a tek potom slijedilo je osvješćivanje i usvajanje nekih vrijednosti do kojih se u Feralu jako držalo: kritički odnos prema vlasti, državi i naciji, skepsa prema svakom obliku kolektivizma, stajanje na stranu slabijih i potlačenih, nepristajanje na službene istine...

Služili ste se mnogim izvorima, literaturom, nepregledanom dokumentacijom Haškog suda o srebreničkom genocida dok ste radili na ovom dokumentarnom romanu “Beara”. Vjerovatno je ostalo sa strane nekih neispričanih priča, jeste li stavili tačku na ovu temu koja vas je dugo proganjala da napišete roman?

Kad je riječ o prozi, teško da ću se vratiti temi Srebrenice. Nadam se da će moja knjiga pomoći nekim drugim prozaistima da se odvaže da odu poneki korak dalje od mene u smjeru fikcije, u smjeru lirskog romana, prozne kontemplacije. Najveći kompliment bio bi mi kad bi „Beara“ potaknuo imaginaciju drugih autora i autorica.

Vlasti u Beogradu i Banjoj Luci još su uvijek daleko od toga da se iskreno i pošteno suoče s istinom o genocidu, rekli ste jednom. Šta kažete na ove studentske proteste unazad nekoliko mjeseci u Srbiji nakon pada nadstrešnice u Novom Sadu. Jesu li nove generacije spremne prihvatiti i suočiti se s činjenicom zla ove politike 90-ih, ali i Vučićeve, odnosno  ideje etničkog čišćenja bošnjačkog naroda?

Ne vidim tu vrstu spremnosti među mladima u Srbiji, i nisam time iznenađen, ali ipak ne bih zbog toga sasvim obezvrijedio studentske proteste i blokade. Ne isključujem da sam možda previše optimističan i da ću ispasti naivan. Očito da se u Srbiji moraju stvoriti neki politički i društveni preduvjeti da bi tema srebreničkog genocida postala relevantna.

Živite i radite u Zagrebu. Nedavno je održan taj veliki koncert kontroverznog Thompsona na Hipodromu. Generalnoj probi prisustvovali su i premijer Andrej Plenković sa svojom djecom, ministar unutarnjih poslova Davor Božinović i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved. Jeste li iznenađeni tolikom posjećenošću (500 hiljada ljudi). Jedan rukometni golman je dobio otkaz u klubu u Vojvodini zbog fotografija s ovog koncerta. Kakav je vaš stav o porukama i reakcijama koje su uslijedile, prije svega od političara HDZ-a?

Mene u cijeloj toj priči oko Thompsona ponajprije zanima uloga ili odnos vlasti, to jest HDZ-a. Proeuropski premijer i šef HDZ-a Andrej Plenković pojavio se kao svojevrsni promotor tog koncerta da bi spriječio stranke desnije od HDZ-a – uključujući i Domovinski pokret, koji je HDZ-ov ključni koalicijski partner – da politički profitiraju na okupljanju tako velikog broja ljudi, ali i da bi parirao desnim oponentima unutar HDZ-a, oponentima koji su relativno tihi, disciplinirani i čekaju svoju priliku.

Plenkovićeve lične političke kalkulacije

Ništa od toga, naravno, nije opravdanje za državno pokroviteljstvo nad svojevrsnom normalizacijom nekih elemenata ustaštva, prije svega pokliča „Za dom spremni“. Plenković je, uostalom, praktički legalizirao taj poklič tako što je smislio „dvostruke konotacije“, to jest da se „Za dom spremni“ može javno koristiti kad se odnosi na 1991. i na one koji su pod tim pokličem branili Hrvatsku u Domovinskom ratu, ali ne može kad se odnosi na 1941. i na veličanje NDH. Time su otvorena vrata normalizaciji mraka, a sve, više-manje, zbog Plenkovićevih ličnih političkih kalkulacija i neodgovornog podilaženja jednom dijelu desnog biračkog tijela.

Koncert na Hipodromu (Foto: Cropix)

I na kraju da Vas pitam koga cijenite i čitate od regionalnih autora. Možete li nam preporučiti neku knjigu? Šta ste zadnje pročitali ili šta čitate?

Čitam i cijenim mnoge autorice i autore iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore. Mogao bih preporučiti petnaestak knjiga objavljenih u posljednjih godinu-dvije, ali evo da se za ovu priliku zadržim na piscima i spisateljicama iz Bosne i Hercegovine: preporučujem nove romane Adise Bašić, Ivana Lovrenovića i Tanje Stupar Trifunović te poeziju Almina Kaplana. Inače, mislim da naša književnost, ili naše književnosti, po svojim estetskim dosezima i tematskim preokupacijama već neko vrijeme – barem ako je suditi po knjigama koje do nas dospijevaju u prijevodima – nimalo ne zaostaje za mnogim europskim književnostima koje smatramo velikima i koje jesu velike. Volio bih da o ovome nešto kažu ili napišu ljudi koji su kompetentniji i upućeniji od mene: u ovim našim kulturama bolno nedostaje ta vrsta tekstova, odnosno stavljanje ovdašnjeg književnog stvaralaštva u širi kontekst, ali ne nužno na način da se uspoređuje nego prije da se informira.