U gradu Bratuncu, nedaleko od Srebrenice, nedavno su obavljene nove kolektivne dženaze žrtava koje su identificirane u proteklih godinu dana. Borger opisuje prizor: imami iz cijele Bosne i Hercegovine okupili su se kako bi klanjali dženazu pored tabuta prekrivenih plavo-žutom zastavom Bosne i Hercegovine. Među njima se nalazilo i tijelo jednogodišnje Almere Paraganlije, ubijene zajedno s majkom Zinetom kada su pripadnici Vojske Republike Srpske upali u selo Joševa.

Hajrudin Paraganlija, suprug i otac ubijenih, stajao je uz tabute, više od tri decenije nakon što ih je posljednji put vidio žive. "To donosi neku vrstu mira, bar sada znam gdje su", izjavio je. Borger dodaje da se na njegovom licu nije mogao vidjeti mir, samo duboka, dugogodišnja tuga. Tijela njegove majke i brata još nisu pronađena.

Mnoštvo prisutnih se nakon dženaze uputilo uskom cestom od muslimanskog mezarja do glavne ulice u Bratuncu, dok je lokalna policija regulisala saobraćaj. Borger primjećuje da nije bilo kontakta između Srba i ožalošćenih, a lokalno stanovništvo se ponašalo kao da ne primjećuje prolaznike. "Kao da su sami žertve postale nevidljive, poput duhova", zapisuje autor.

Dodaje da su mnogi Srbi koji danas žive u Bratuncu došli iz drugih dijelova BiH nakon rata, a često žive u kućama koje su pripadale ubijenim ili protjeranim Bošnjacima. Genocid se, prema njegovim saznanjima, ne pominje. Iako je dolina Drine mjesto jednog od najtežih zločina u novijoj europskoj historiji, u svakodnevici Bratunca vlada tišina.

Hariz Halilovic, antropolog porijeklom iz Srebrenice i profesor na Royal Melbourne Institute of Technology (RMIT) univerzitetu u Australiji, rekao je za The Guardian da je "tišina nakon rata prerasla u otvoreno slavljenje genocida". On je 2023. objavio studiju o srpskim pjesmama koje veličaju masakr. Jedna od njih poziva da se "Srebrenica tri puta ponovi" i sadrži stihove koji ismijavaju žene i djevojčice žrtava.

"Ono što je zastrašujuće jeste da se takve pjesme pjevaju na vjenčanjima i rođendanima, ne na nekim skrovitim mjestima među ekstremistima, već u samom centru društvene svakodnevnice", rekao je Halilović.

Borger navodi kako je na posljednjim dženazama u Bratuncu oratorica Almasa Salihović istakla da poricanje genocida predstavlja "egzistencijalnu prijetnju" i mogućnost počinjenja "drugog genocida". Njena porodica je, piše autor, nekoliko puta morala sahranjivati njenog brata Abdulaha, jer su različiti dijelovi njegovog tijela nalaženi u više grobnica.   

Salihović se prisjetila i dana kada je kao šestogodišnjakinja s porodicom pješice stigla u UN-ovu zaštićenu zonu Srebrenica. "Najviše pamtim glad. Hrana je dostavljana zračnim putem, ali rijetko i neredovno”, kazala je. Njen brat Abdulah i sestra Fatima uspjeli su se uhvatiti za kamione UN-a kada su se povlačili, ali je Abdulah kasnije izdvojen i ubijen kod Zvornika.

Fabrika baterija u Potočarima, gdje se tada nalazila baza holandskih vojnika, danas je Memorijalni centar. U tekstu se opisuje kako su u halama izloženi lični predmeti žrtava, satovi, pojasevi, dresovi, dnevnici, često jedini preostali dokazi njihovog postojanja.

Fatima Salihović, sestra ubijenog Abdulaha, govorila je o svjedočenju koje se prikazuje u Memorijalnom centru. Sjeća se trenutka kada je odlučila prepustiti brata prijateljici Nihadi, jer više nije mogla podnijeti emocionalni pritisak. "Nikada sebi neću oprostiti što sam to učinila," kazala je kroz suze.     U drugoj izložbi prikazana je kolona pocepanih cipela, koje su pripadale ubijenim muškarcima i dječacima koji su tokom jula 1995. godine pokušali pobjeći kroz šume. Kuratori centra su ih godinama skupljali, uz pomoć detektora metala i GPS opreme.   "Ovi predmeti su, u nekim slučajevima, jedini dokaz da je neko uopće postojao", rekao je direktor Memorijalnog centra, Emir Suljagic, za britanski list Guardian. "Oni svjedoče o životu, smrti i svemu drugom. Kada ih izložimo, oni čine jednu nijemu, ali jasnu historiju".   Borger navodi da je Memorijalni centar stalno pod pritiskom. U martu je bio zatvoren nakon prijetnji Milorada Dodika da će protjerati državne institucije i provesti secesiju. Centar je ponovno otvoren nakon što se politička kriza smirila, ali u okolini tragovi genocida se brišu. Jedno od mjesta egzekucije, skladište u Kravici, obnovljeno je i zatvoreno za javnost.   U oktobru je, piše autor, neko hakovao Google Maps i preimenovao Memorijalni centar u "Park Ratka Mladića". Iako je greška brzo ispravljena, simbolika takvih postupaka je jasna. "U takvom neprijateljskom okruženju, sam čin sjećanja postaje borba", zaključuje Julian Borger.