Francuska i Ujedinjena Kraljevina, jedine evropske zemlje s vlastitim nuklearnim arsenalima, ove su sedmice dogovorile prve preduvjete strateške saradnje s glavnom zadaćom pružanja zaštite cijelom Starom kontinentu.

Gesta je to kojom je napravljen velik iskorak prema još nezavisnijoj odbrani Evrope u jeku ruske agresije na Ukrajinu, osobito nakon nervoze koja se uvukla pod kožu članicama NATO-a otkad je Washington, s ponovnim dolaskom Donalda Trumpa u Bijelu kuću, dao naslutiti da angažman u pogledu sigurnosnog zaleđa Evropi više ne smatra ni bezuvjetnim, ni prioritetom.

Konkretne tačke sporazuma još uvijek su obavijene velom tajne i bit će objavljene tokom sljedećih sati, no u saopćenju britanskog Ministarstva odbrane, objavljenom kasno u srijedu, eksplicitno stoji da "ne postoji ekstremna prijetnja Evropi na koju obje nacije ne bi oštro odgovorile".

Treba odmah naglasiti kako, unatoč objektivnom značaju ove saradnje, još uvijek nije dogovorena potpuna garancija francusko-britanskih nuklearnih kišobrana za cijeli Stari kontinent, nego se tek dogovaraju prvi koraci u tom smjeru. Zrno sumnje u konačni uspjeh inicijative posijali su prethodni pokušaji francusko-britanske vojne saradnje koji nisu dali rezultate. No, drugačije ozračje u kojem se nalazimo posljednjih mjeseci može poslužiti kao katalizator nekih opipljivih rezultata.

Pariz i London će, po novome, formirati zajednički tim sa zadaćom koordinacije eventualnog nuklearnog odgovora objektivne vanjske prijetnje.

Keir Starmer i Emmanuel Macron (Foto: Gonzalo Fuentes/Afp)

Naime, dosad je vrijedio prešutni dogovor da čak i u slučaju aktivacije NATO-ova članka 5., koji podrazumijeva da je napad na jednu članicu napad na cijeli Savez, nuklearna oružja Francuske i Ujedinjene Kraljevine mogu biti izuzeta iz obaveze učestvovanja jer se podrazumijevalo da Amerika svima garantira pristup svojem nuklearnom kišobranu. Ako zvuči nepošteno, to je zato što i uistinu jest.

Međutim, da bi se razumio američko-evropski dogovor koji je dosad bio na snazi, potrebno ga je historijski kontekstualizirati. Nakon Drugoga svjetskog rata, kada se Starim kontinentom u jeku poslijeratne obnove počeo širiti bauk komunizma, Amerika je, želeći stati na kraj tome, Evropi dala ponudu koju je bilo nemoguće odbiti: svoj nuklearni kišobran i odbrambeno-sigurnosno zaleđe na raspolaganje im daje bezuvjetno kako bi se budžeti evropskih zemalja mogli u potpunosti usmjeriti prema socijalnoj državi sa zadaćom da se građani namire te da se tako smanji njihovo nezadovoljstvo koje je komunistima davalo vjetar u leđa. Evropljani su tako dobili možda ne besplatno, ali pristupačno zdravstveno osiguranje, obrazovanje i ostala davanja, dok su im Amerikanci, čiji građani takve socijalne luksuze nikad nisu imali, držali stražu.

Keir Starmer i Emmanuel Macron (Foto: Gonzalo Fuentes/Afp)

No, otad je prošlo 80 godina, a dinamika je ostala ista, zbog čega je bilo realno očekivati da će se dogovor morati mijenjati.

Iako su se na recentnom summitu NATO-a, u Haagu prije samo nekoliko sedmica, članice obvezale povećati izdvajanja za odbranu na 5 posto BDP-a do kraja 2035., čime se Donaldu Trumpu dao velik ustupak, Savez i dalje opravdano strahuje od strateškog preusmjeravanja SAD-a na Aziju i Pacifik, čime bi Europa ostala sama, nedovoljno naoružana, na vjetrometini geopolitičkih previranja. Iako je haaški summit završio porukama jedinstva, članice su zakulisno koordinirano počele tražiti alternativu kako bi smanjile ovisnost o SAD-u.

I tako se trenutno nalazimo u razdoblju strateškog odcjepljenja od SAD-a, na obostranu korist.

Francuski predsjednik Emmanuel Macron već godinama tvrdi da Evropa treba ulagati u vlastitu odbrambeno-sigurnosnu nezavisnost, što je od ere Charlesa de Gaullea kredo službenog Pariza. Ujedinjena je Kraljevina, pak, jedna od zemalja koja je najviše ovisna o SAD-u, uprkos tome što barata vlastitim nuklearnim arsenalom. Britanci su SAD-u pomogli u izgradnji prve nuklearne bombe i bili su treća država koja je razvila svoje oružje, no njihov arsenal logistički ovisi o SAD-u jer do Trumpova drugog mandata niko ni u snu nije mogao pomisliti da bi Washington ikada mogao okrenuti leđa Londonu.

Francuska i Ujedinjena Kraljevina zajedno imaju 515 nuklearnih glava. Usporedbe radi, SAD i Rusija svaka imaju nešto više od 5000. Međutim, u obzir treba uzeti činjenicu da je dovoljna samo jedna nuklearna bomba da nanese višedesetljetnu razornu štetu, zbog čega je francusko-britanski arsenal i više nego dovoljan da Starom kontinentu posluži kao efikasna metoda odvraćanja od eventualnog ruskog pokušaja širenja utjecaja.