Piše: Hrvoje KLASIĆ (24sata)

Vojislav Šešelj je osuđeni ratni zločinac. Ali Šešelj je i jedan od najčešćih gostiju na prorežimskim televizijama u Srbiji na kojima komentira različite pojave u srpskom društvu. I pritom uglavnom vrijeđa i prijeti. Baš onako kako je to radio i 1990-ih, zbog čega je na međunarodnom sudu u Haagu i proglašen ratnim zločincem. Gledam tako Šešelja neki dan kako kritizira studente koji mjesecima protestiraju protiv autokratskog i korumpiranog režima Aleksandra Vučića. Ono što ga ovaj put smeta je studentski poziv na suočavanje s prošlošću. Jedan od događaja kojemu srpsko društvo, po mišljenju studenata, ne pristupa na ispravan način je i genocid u Srebrenici, tj. uloga političkih i vojnih vlasti iz Beograda u ubijanju više od osam tisuća muškaraca i protjerivanju više od četrdeset tisuća žena i djece sredinom srpnja 1995. godine. Kako Vojislav Šešelj odgovara na studentski poziv? Tako što najavljuje da će u centru Beograda umjesto komemoracije za žrtve genocida organizirati “proslavu povodom trideset godina od oslobođenja Srebrenice”. Naravno, misli na “oslobodilački” ulazak zapovjednika Vojske Republike Srpske generala Ratka Mladića u ovo bosansko mjestašce. Istog onog Mladića koji je 2017. na sudu u Haagu, između ostalog i zbog događaja u Srebrenici, optužen za genocid, zločine protiv čovječnosti te kršenje zakona i običaja ratovanja u Bosni i Hercegovini 1990-ih.

Nažalost, Šešelj nije jedini (osuđeni) ratni zločinac kojega prorežimski mediji u Srbiji predstavljaju kao zaslužnoga građanina (baš zbog ratnih “zasluga”) i koji iz te pozicije komentira događaje iz nedavne prošlosti. Kao što i zločin u Srebrenici nije jedini koji se u srpskim udžbenicima povijesti, u medijima, ali i na sudovima i dalje prešućuje, relativizira ili negira. Jedan od onih koji se već desetljećima “igra” sa Srebrenicom i nastoji je iskoristiti u vlastite političke svrhe je aktualni predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. U svojoj poznatoj maniri izvrtanja istine on optužuje studente da spominjanjem genocida u Srebrenici cijeli srpski narod žele proglasiti genocidnim. Što je naravno potpuno netočno, ali služi svrsi, u ovom slučaju javnom ozloglašivanju (političkih) protivnika.

Ali rasprave oko upotrebe termina genocid u srebreničkom slučaju su ustvari tek smokvin list za nevoljkost dijela srpskog društva, posebno onih aktera koji poput političara, intelektualaca ili novinara kreiraju javno mnijenje, da prihvate činjenicu da Srbi kroz svoju povijest nisu bili isključivo žrtve, već i počinitelji zločina. Jer lakše je govoriti o nevinim srpskim žrtvama albanskih zločina na Kosovu ako ne spominješ nevine albanske žrtve za koje su odgovorni zločinci srpske nacionalnosti. Lakše je govoriti o nevinim srpskim žrtvama ustaških pokolja ako ne spominješ nevine Hrvate i Muslimane kao žrtve četničkih pokolja. Lakše je govoriti o srpskim žrtvama nakon vojne operacije Oluja ako ne spominješ srpsko sudjelovanje u masovnim zločinima te progonima hrvatskog i bošnjačkog stanovništva s područja Banije, Korduna, Dalmacije, Bosanske krajine i Posavine. Svakako je lakše ako ne prihvatiš sudski dokazanu činjenicu da su politički i vojni predstavnici srpskog naroda u Srbiji i Bosni i Hercegovini proglašeni krivima za provedbu i poticanje genocida u Srebrenici.

Teško je suočiti se s grijesima društva kojemu pripadaš ali je još teže suočiti se s grijesima za koje si osobno odgovoran. U tom smislu sigurno nije lako 55-godišnjem predsjedniku Srbije suočiti se sa samim sobom kao 25-godišnjim političarem u usponu koji je u proljeće 1995. po Baniji, već etnički očišćenoj od Hrvata, huškao Srbe i prijetećim glasom upozoravao kako “nikada Srpska Krajina, nikada Glina neće biti hrvatska! Nikada Banija neće nazad u Hrvatsku”. Ili kad je s govornice srpskog parlamenta u Beogradu, svega nekoliko dana nakon što su tisuće Bošnjaka strijeljane u okolici Srebrenice, branio Vojislava Šešelja i ponovio njegovu prijetnju međunarodnoj zajednici: “Pa vi bombardujte, ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu Muslimana, pa da vidimo sme li, međunarodna zajednica ili bilo ko drugi, da udari na srpske položaje, može li se tako ponašati sa srpskim narodom”.

Trideset godina kasnije Vojislav Šešelj i Aleksandar Vučić više nisu u istoj stranci, ali je njihov odnos prema onome što se događalo 1990-ih ostao isti. Uzevši u obzir Šešeljev, ali prije svega Vučićev utjecaj u današnjem srpskom društvu to, nažalost, nije beznačajna činjenica.