Postoji ona rečenica iz Orwellove literature koja, iako napisana kao fikcija, sve češće opisuje stvarnost: “Neki su jednakiji od drugih.” U BiH to ne vrijedi samo za privilegovane, već i za progonjene. Fikret Hodžić je danas lice jedne vrlo neprijatne istine da se u ovoj zemlji ne moraš dokazati krivim da bi bio kažnjen dovoljno je da budeš meta.

Prvo mu je suđeno za djelo za koje, prema Ustavnom sudu BiH, nije ni bio optužen. Nakon što je taj sud jasno ustanovio tešku povredu prava na pravično suđenje, Hodžić je oslobođen. Ali ne po meritumu, ne zato što je neko napokon rekao “nije kriv”, nego zato što su se pravosudne institucije spotakle o vlastite greške.

Ali priča ne završava tu. Uprkos tome što mu je pravda već jednom ozbiljno povrijeđena, sistem i dalje traži način da ga “nekako” osudi. Umjesto da se povuče i prihvati odgovornost za procesne promašaje, Tužilaštvo BiH sada predmet prebacuje na entitetski nivo, federalni POSKOK.

Bez novih dokaza. Bez nove istrage. Bez obrazloženja.

A još je apsurdnije to što Sud BiH odbija Hodžićev zahtjev za povrat novca (781.000 KM) koji je bio blokiran tokom prethodnog postupka. Zašto? Jer “postupak nije završen”. Dakle, ne postoji presuda o njegovoj krivnji, ali mu se imovina ipak oduzima. Na osnovu čega? Logike sile, ne prava.

Ono što najviše zabrinjava nije sama činjenica da je predmet prenesen, već kontekst i kontinuitet, sve izgleda kao planski nastavak institucionalnog pritiska. Fikret Hodžić, uprkos oslobađajućoj procesnoj odluci, i dalje ostaje kriv u očima sistema koji očito ne zna drugačije nego da, kad jednom “upre prstom” mora doći do kazne, pa makar bila izmišljena.

A javnost? Zbunjena. Mediji? Većinom slijepi ili poslušni. Niko se ne pita šta se stvarno desilo? Ko je odgovoran za pravosudni fijasko? Zašto niko iz Tužilaštva BiH nije snosio posljedice?

Jer ako neko odsluži dio kazne za nešto za šta nikad nije ni bio formalno optužen, a sistem to nazove “procesna greška”, onda je sistem bolesno samouvjeren u svoju nedodirljivost.

Ovdje nije riječ o spašavanju jednog čovjeka. Riječ je o borbi za osnovno da se u ovoj zemlji zna razlika između presude i progona. Da nečije ime, porodica i posao ne budu uništeni zato što je neko u tužilačkom odjelu odlučio “da mora pasti neko”.

U slučaju Fikreta Hodžića, sve smrdi na jedno da država ne može podnijeti da je izgubila slučaj, pa pokušava na silu ispraviti svoju sramotu – preko njegovih leđa.

A to nije pravda. To je represija u rukavicama. I svi koji danas šute pred time — sutra će možda tražiti glas kada njih neko nazove “krivim bez dokaza”.

(NAP)