Piše: Haris Imamović

Ured visokog predstavnika je bitna institucija, jer jedina može arbitrirati tamo gdje nije moguć domaći konzenzus. Vidjeli smo u slučaju Vijadukt kako odsustvo domaćeg konsenzusa nije bez cijene. Ali OHR se ne može bez granica i obzira uplitati u interne stvari BiH, pa mijenjati Ustav, suspendirati ga, mijenjati Izborni zakon, itd. 

Visoki predstavnik ne zaslužuje bezuslovnu podršku kakvu mu daju pojedini analitičari. (Zapravo, to najčešće i nisu analitičari, već članovi nadzornih odbora u javnim preduzećima, po milosti vladajuće koalicije u Sarajevu.)

Bezuslovna, slijepa podrška OHR-u odvela bi nas u stanje ropske vlasti, koju opisuje Plutarh kada savjetuje nekog Grka koji je iskazao ambiciju da sudjeluje u političkom životu svoga rodnog grada, u vrijeme rimske okupacije (dakle, mnogo godina nakon zlatnog časa atenske demokratije). 

Plutarh mu najprije veli da će biti suočen sa mukotrpnim zadacima. 

“Ali nikad ne zaboravi ni to”, veli mu dalje, “da onima koji vladaju također vladaju drugi; ti vladaš u gradu potčinjenom (rimskim) prokonzulima, imperatorovim zvaničnicima. Ne smiješ svoju vlast da shvatiš previše ozbiljno, jer ‘vidiš calcei [čizmu rimskog vojnika] nad svojom glavom’. Bolje je iz istog razloga ponašati se kao glumac i držati se u granicama uloge koja ti je dodijeljena. Jer kakvu vlast imaš ili kakvu moć, kada i najmanji edikt prokonzula može jednim potezom da te razriješi vlasti ili da je preda nekom drugom?”