Ljeto, sunce prži, termometar puca, meteorolozi najavljuju "afričke anticiklone" tonom negdje između apokalipse i turističke reklame. To je trenutak kada bi milioni Italijana trebali pohrliti ka obali. A ipak, plaže su poluprazne. Ne, nije šala.

Ne brinite, danas se neću vraćati na vječitu temu Bolkenštajna i javnih konkursa – ali uskoro hoću, jer izgleda da stižu novosti iz Brisela. Navodno, "nadoknade" za koncesionare koji bi eventualno ostali bez posla, kakve zamišlja "vlada patriota", nisu u skladu s pravom Evropske unije, pa će biti neophodno ponovo pisati dekret – osim ako ne želimo plaćati kazne koje bi, zbog pogodovanja jednoj grupi, pale na teret svih građana, prenosi Kurir.

Ne, danas se vraćam temi o kojoj sam već pisao prije nekoliko dana, ističući da ima mnogo toga za raspravu i zamjerku kada je riječ o podacima koje razne institucije iznose o stvarnom broju "turista".

To činim povodom teksta objavljenog u najstarijem dnevnom listu Veneta, sa znakovitim naslovom: "Turizam, prazne plaže: već nedostaje 30.000 turista. Kriza se osjeća. Više od 30.000 turista manje nego prošle godine, a ljetovališta poluprazna."

I svako ko godinama posjećuje određene plaže Gornjeg Jadrana, kao ja, potvrdit će to: pad je očigledan, sve očigledniji iz godine u godinu.

Neizbježno pitanje: Šta se desilo?
Jesmo li odjednom postali narod planinara ili ljubitelja tibetanskih banja?

Ne, problem je što – more košta. Mnogo. Previše.

A prosječan Italijan, onaj stvarni, ne iz popodnevnih emisija, to više ne može da priušti.

Kakvih 8.000 kilometara obale! Imamo 8.000 kilometara plaža s naplatom, gdje je jedino živo biće koje još može da uživa u pijesku besplatno – rak.

Nedavno sam dobio potvrdu od svog sestrića, koji je bio na odmoru na Krfu: "Ujko, ovdje Grci kažu da su Italijani sve rjeđa pojava."

A Krf je, da ne znate, raj. Dakle, nije stvar u ljepoti – već u... novčaniku.

Zato hajde da pričamo o "šejnima" (novcu).

Znamo svi: kad dođe kriza, prvi stradaju oni s niskim do srednjim stabilnim prihodima. Oni koji ne varaju, koji sve plaćaju, koji nose teret.

Čuveni italijanski "kulaci": 35.000 eura bruto godišnje, što je oko 1.900 eura neto mjesečno. Srednja klasa, da se razumijemo. Ona koju svaka vlast, bez obzira na boju, tretira kao elitu koju treba oporezovati do iznemoglosti.

Naravno, ko ljetuje u Versiliji, na Smaragdnoj obali, u Taormini – nema ovaj problem.

"Hiljadu eura za ležaljku? Nema frke. Naprotiv, to je statusni simbol."
Ali takvih je malo. I ne predstavljaju pravu Italiju.

E pa hajde da računamo:

Tata (plata 1.900 eura mjesečno – nije malo, ali ima onih koji rade za 800), mama, dvoje djece.

Jedan dan na moru?

• Gorivo: 20 eura

• Parking: 12 eura

• Suncobran i ležaljke: 30 eura

• Sladoledi i piće: 20 eura

• Ručak ili večera: 100 eura
  Ukupno: 182 eura.

Recimo, 150 ako ste "stezali kaiš" ili nosili sendviče od kuće.

Sada to pomnožite s dva puta mjesečno i jasno vam je da ni odlazak na more više nije pravo – već luksuz.

Rezultat? Obične porodice idu na more samo na jednodnevne izlete, možda dva ili tri puta tokom cijelog ljeta, često na besplatne plaže, sa rashladnom torbom i vlastitim ležaljkama.

I ako vam neko kaže: "Previše ljudi ima nedjeljom!", ne dajte se zavarati: već u ponedjeljak – pustoš. Suncobrani zatvoreni, radnici na plažama sjede prekrštenih ruku i zabrinuto gledaju u horizont.

To je paradoks sistema koji cijedi radnike, ne štiti plate, podiže cijene (u nekim sektorima mnogo više od realne inflacije), a onda se čudi kad ljudi odustanu od mora.

Ali, zar stvarno ima razloga za čuđenje?

U međuvremenu, oni koji vode plažne objekte nadaju se velikoj ideji: događaji, atrakcije, muzika, žurke na plaži.

Radi li to? Pomalo, da. Večeri su pune, mladi dolaze zbog noćnog provoda.

Ali tradicionalni odmor – onaj porodični, 15 dana s punim pansionom, fiksne ležaljke, partije karata – taj je u dubokoj krizi.

I možda je, da budemo iskreni, za neke došlo vrijeme da shvate kako tri mjeseca rada godišnje više nisu dovoljna za stabilan prihod.

Na kraju krajeva, pravi preduzetnik je onaj "koji zna čitati tržište – a ne onaj koji pokušava da ga zamrzne u svoju korist."

More, dakle, i dalje zapljuskuje naše obale – ali sve rjeđe i novčanike Italijana.