Čuveni Torinski pokrov, za koji mnogi vjeruju da je prekrivao tijelo Isusa Krista nakon raspeća, prema saznanjima nove znanstvene studije najvjerojatnije nije nastao otiskom pravoga ljudskog tijela. Naprotiv – istraživanje objavljeno u uglednom časopisu Archaeometry sugerira da je riječ o otisku plitkoga reljefnog prikaza.

Brazilac Cícero Moraes, stručnjak za digitalno 3D modeliranje i povijesnu rekonstrukciju lica, upotrijebio je specijalizirani softver kako bi usporedio ponašanje tkanine kada prekriva trodimenzionalno ljudsko tijelo i kada je položena preko plitkog reljefa. Rezultati su bili jasni: uzorak s Torinskog pokrova znatno bolje odgovara reljefnoj površini nego stvarnome tijelu.

„Slika na pokrovu odgovara otisku plitkog reljefa. On je mogao biti izrađen od drveta, kamena ili metala, te obojen ili zagrijan samo na mjestima dodira s tkaninom, čime se stvorio vidljivi uzorak“, objasnio je Moraes za Live Science.

Torinski pokrov prvi put je dokumentiran u 14. stoljeću, a brojna istraživanja, uključujući radiokarbonsko datiranje iz 1989., potvrđuju da potječe iz razdoblja između 1260. i 1390. godine. U to vrijeme bile su vrlo popularne plitke predstave svetaca – često viđene na nadgrobnim spomenicima i oltarima diljem Europe.

Moraes je izradio dva digitalna modela – jedan u obliku stvarnoga ljudskog tijela, a drugi kao plitki reljef – te je pomoću 3D simulacije preko njih položio digitalnu tkaninu. Usporedbom s poznatim fotografijama Torinskog pokrova iz 1931. godine, utvrđeno je da uzorak s reljefnog modela gotovo savršeno odgovara slici s pokrova.

Preklapanje tekstura stvorenih pomoću 3D modela ljudskog tela (lijevo) i plitkog reljefnog modela (desno) na Torinski pokrov (u sredini)

Suprotno tomu, kada je tkanina bila položena preko trodimenzionalnog tijela, nastala je iskrivljena slika. Taj je fenomen Moraes nazvao „efektom Agamemnonove maske“, prema poznatoj zlatnoj pogrebnoj maski iz Mikene, čija je širina rezultat nepravilnog prijenosa trodimenzionalnog lica na ravnu površinu.

Iako ne isključuje potpuno mogućnost da je riječ o otisku pravoga tijela, Moraes smatra da je vjerojatnije da je pokrov nastao u umjetničkom ili pogrebnom kontekstu – kao „remek-djelo kršćanske umjetnosti“. Talijanski stručnjak za povijest kršćanstva Andrea Nicolotti djelomično se slaže s time, ali ističe da zaključci nisu sasvim novi:

„Već najmanje četiri stoljeća znamo da prikaz tijela na pokrovu predstavlja ortogonalnu projekciju, što znači da nije mogao nastati neposrednim kontaktom trodimenzionalnog tijela s tkaninom“, naglasio je Nicolotti.