Piše: SENAD AVDIĆ

Svaki početak augusta koji protiče u radosnom ozračju obilježavanja obljetnice oslobodilačke vojno-redarstvene akcije „Oluja“ u Hrvatskoj, tamošnjim medijima, među političarima, znanstvenicima... koristi se i kao prilika da se podsjeti i koliko je ogromna, suštinski presudna „Oluja“ bila za opstanak Bihaćkog regiona, a time i Bosne i Hercegovine. Posebno je takva vrsta narativa intenzivirana posljednjih godina tokom kojih su odnosi između službenog Zagreba i „političkog Sarajeva“ prilično roviti i opterećeni brojnim otvorenim pitanjima, koja se ne zatvaraju, nego multipliciraju, produbljuju. Kada neki ugledni hrvatski političari, ili povjesničari kažu, ili napišu da je „Oluja“ spriječila novi genocid nad Muslimanima“, time se ne želi (samo) iznijeti znanstveno fundirano mišljenje, ili legitiman politički stav, povijesna činjenica, nego se na suptilan način nastoji prigovoriti „Muslimanima“ zbog nezahvalnosti i deficita poštovanja te činjenice.

Uz nešto malo pretjerivanja i karikiranja, moglo bi se reći kako se službeni hrvatski narativ o „Oluji“ približava tački u kojoj će stajati da je generalni cilj vojno-redarstvene operacije bilo isključivo deblokiranje Bihaća. Ali da se tokom njenog operativnog izvođenja Hrvatskoj vojsci i policiji „omaklo“ pa je usput oslobodila i petinu vlastitog četiri godine okupiranog teritorija!

KAD JE MILANOVIĆ DEBLOKIRAO SARAJEVO…

Pored naglašavanja presudne uloge Hrvatske, ova interpretacija povijesnih događaja manje-više potcjenjivački insistira na vojnoj inferiornosti i ovisnosti Armije BiH od hrvatske vojne pomoći. Najdalje je u toj vrsti euforičnog pobjedničkog revizionizma otišao (i najdublje pao) predsjednik Hrvatske Zoran Milanović kada je, pored spašavanja Bihaća, hrvatskim postrojbama pripisao i zasluge za „deblokadu Sarajeva“. To bi njegovo otkriće imalo smisla, samo što ga osporava banalna činjenica da Sarajevo nikada tokom četvorogodišnjeg rata nije deblokirano, to se desilo tek nakon Daytona mirnom reintegracijom okupiranih njegovih predgrađa. 

Za bildanje i aktueliziranje toga narativa hrvatskim je medijima dragocjen šlagvort bilo nedavno gostovanje u Dubrovniku Mehmeta Aly Bayara, spoljnopolitičkog savjetnika nekadašnjeg turskog predsjednika Suleymana Demirela. Kao što se zna, turski je predsjednik njegovao prijateljske veze sa hrvatskim kolegom Franjom Tuđmanom i bio je jedini svjetski lider koji je prisustvovao njegovoj sahrani u decembru 1999. godine. Tokom boravka u Dubrovniku gospodin Aly Bayar je u više intervjua ponavljao da je „Republika Hrvatska spasila obraz Evrope“. To je uradila tako što je „ presudno utjecala da Bošnjaci tijekom cijelog rata dobivaju vojnu pomoć i naoružanje, a posebno da Bihać ne doživi sudbinu Srebrenice. Morali smo spasiti Bihać, a nadalje smo morali okončati rat. Morali smo pobijediti u ratu. Rat je dobiven u Bihaću“, tvrdio je savjetnik nekadašnjeg turskog predsjednika.

KAKO JE PRIPREMANA „OLUJA“

Slične ocjene je ponovio i bivši američki ambasador u Hrvatskoj Peter Galbraith. „Ako bi Ratko Mladić učinio u Bihaću ono što je učinio u Srebrenici, mogli smo svjedočiti masakru na 32 hiljade muškaraca i dječaka“, kazao je Galbraith u jednom nedavnom intervjuu. On je konstatirao i da je hrvatsko djelovanje u Bosni i Hercegovini bilo zakonito i na zahtjev „legitimne Vlade BiH“. „Zemlja koja pomaže svom susjedu u odbrani vlastitog teritorija nije agresor“, zaključio je bivši ambasador SAD u Hrvatskoj.

Operacija „Oluja“ imala je dvije podjednako bitne sastavnice, vojnu i diplomatsku. Vojni aspekt, oružano oslobađanje okupiranih dijelova Hrvatske, za vlast u Zagrebu je bio mnogo prohodniji i lakši posao. Iz neposrednog iskustva, blitzkriega izvedenog početkom maja 1995. godine kada su u dan-dva oslobođeni okupirani dijelovi Zapadne Slavonije, poznatog kao operacija „Bljesak“, očito je bilo da Hrvatska vojska nema ozbiljnog protivnika u vojno inferiornoj, logistički nedorasloj, psihološki i moralno uzdrmanoj Vojsci Republike Srpske Krajine. Hrvatske oružane snage u prethodne tri godine unatoč embargu na uvoz oružja bez većih problema su priskrbljivali najsuvremeniju vojnu opremu i modernizirali svoje pripadnike u svakom pogledu. Iako su na terenu bili prisutni američki instruktori koji su obučavali HV i doprinijeli usavršavanju njenih postrojbi, Hrvatska zapravo nije trebala ničiju vojnu pomoć za oslobađanje okupiranih svojih dijelova.

Sa diplomatskim aspektom „Oluje“ stvari su stajale neuporedivo kompleksnije i neizvjesnije. Uoči njenog pokretanja na prostoru Hrvatske u takozvanim UNCRO zonama nalazile su se hiljade stranih vojnika koji su od početka 1992. godine sa mandatom Ujedinjenih nacija  razdvajali zaraćene strane. Svaka vojna akcija protiv Republike Srpske Krajine, a pogotovo tako robusna i sveobuhvatna kakva je bila „Oluja“, nužno je dovodila u opasnost živote stranih vojnika i posmatrača. To, opet, nije moglo proći bez reakcije institucije Ujedinjenih naroda, osobito onih zemalja-članica koje su imale svoje vojnike na terenu.

Kako je posljednjih dana upečatljivo i dokumentirano pisao u „Jutarnjem listu“ Vladimir Drobnjak, hrvatski diplomata, u Ujedinjenim nacijama nekoliko dana prije početka „Oluje“ vladalo je vanredno stanje nakon što su izvještaji sa terena nedvosmisleno najavljivali vojnu akciju Hrvatske na teritoriju RSK. Lideri UN-a predvođeni generalnim sekretarom Boutrosom Ghalijem opominjali su službeni Zagreb da ne poduzimaju vojne akcije. Hrvatska je u Vijeću sigurnosti imala blagu podršku, odnosno razumijevanje ambasadorice SAD Madeleine Albright. Jedina otvorena podrška Hrvatskoj stizala je iz Misije Bosne i Hercegovine koju je predvodio ambasador Ivica Mišić, te šefa diplomacije BiH Muhameda Sacirbeya. Drobnjak tu potporu ocjenjuje vrlo značajnom, gotovo dragocjenom.

Da bi se pravilno razumio širi geopolitički kontekst u kojem se odvijala „Oluja“ neophodno je podsjetiti na događaje koji su joj prethodili i bitno utjecali na njen karakter i konačni ishod.

Kako je ovih dana pisao hrvatski general Krešimir Ćosić, zamjenik ministra obrane Hrvatske Gojka Šuška, još od druge polovine 1994. godine „ratna kriza u BiH postala je prvorazredni vanjskopolitički izazov i za američku administraciju koji Sjedinjene Države nisu mogle ignorirati jer se počela prelijevati i na unutarnju političku scenu s obzirom na predstojeće predsjedničke izbore u SAD-u te je postala i važno ne samo vanjsko, nego i unutarnje političko pitanje“.

PROMJENA AMERIČKOG PRISTUPA

U tom kontekstu, navodi Ćosić, američka administracija je gledala na Hrvatsku kao strateškog geopolitičkog partnera za rješavanje ratnog sukoba „prije svega u BiH“. On navodi brojne susrete koji su hrvatski, prije svega vojni dužnosnici imali sa visokim američkim kolegama tokom 1994. i 1995.godine na kojima se uglavnom raspravljalo o modelima uključivanja Hrvatske u rješavanje krize u ovom dijelu regiona. No, kako svjedoči Ćosić, američki diplomate i generali bili su oštro protiv bilo kakvog vojnog angažiranja Hrvatske u Bosni i Hercegovini, odnosno Bihaćkom regionu koji je bio pod višegodišnjom opsadom dvije srpske vojske i snagama njihovog autonomaškog pomagača Fikreta Abdića. On otkriva da je krajem 1994. godine general Janko Bobetko kazao američkim partnerima da „Hrvatska neće mirno gledati  sve ovo što se dešava oko Bihaća“ i da će „biti prisiljena reagirati kako bismo u slučaju pada Bihaća spriječili prodor vojske bosanskih Srba na okupirana hrvatska područja“. Bobetka je vjerovatno na ovakvu reakciju motiviralo pismo koje je u novembru 1994. godine njemu i predsjedniku Tuđmanu, te ministru odbrane Gojku Šušku uputio general Atif Dudaković, komandat Petog korpusa Armije BiH. Dudaković je tada državni i vojni vrh Hrvatske informirao o žestokim napadima srpskih snaga na slobodne teritorije Bihaćke regije. „U cilju sprječavanja realizacije ciljeva četnika i zaštite cjelokupnog stanovništva regije, molimo vas sljedeće, prvo da Hrvatska vojska izvrši transport MTS-a na ovu regiju svojim helikopterima“, apelovao je Dudaković. 

Komandanti 1. Gardijske brigade HV general bojnik Marijan Mareković i 5. Korpusa ARBiH Atif Dudaković

Na Bobetkovu najavu uključivanja HV-a u odbranu bihaćke enklave burno je reagirao američki diplomata Richard Holbrooke: „Ne smijete krenuti, u takvoj vojnoj operaciji ne bi se mogle izbjeći goleme žrtve i novi veliki val izbjeglica“. Sličan odgovor, piše Ćosić, general Bobetko je dobio i od Johna Sakashvilija, predsjedavajućeg Združenog stožera američke vojske.

Pola godine kasnije, tokom jula 1995. godine odvijao se čitav niz važnih događaja koji su bitno usmjerili daljnji tok vojnih i geopolitičkih procesa u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Prvi i najvažniji od njih bilo je zauzimanje Srebrenice, zaštićene zone Ujedinjenih nacija od strane Vojske Republike Srpske 11. jula i stravični, masovni zločini počinjeni nad tamošnjim Bošnjacima.

Amerikanci koji su preko satelitskih snimaka masovnih grobnica (o tome će biti riječi nešto kasnije) imali „u realnom vremenu“ uvid u masovnost i bestijalnost zločina srpske vojske i policije, sazivaju za 21. jul Londonsku konferenciju na kojoj prisustvuju najviši dužnosnici država članica NATO Saveza.

Vojni slom zaštićene UN-ove zone Srebrenica i genocid koji je uslijedio nad stanovništvom tog grada oni doživljavaju kao sramotan poraz Zapada, nedopustiv debakl međunarodnog pravnog poretka i poniženje najjače vojne alijanse na svijetu. Na konferenciji u Londonu od 21.-22. septembra 1995. godine, američka diplomacija traži da NATO Savez na buduće napade Vojske RS na zaštićene zone reagira odlučno, zračnim udarima na njihove položaje, tehniku i vojsku. To se prije svega odnosilo na zaštićenu zonu Goražde koja se našla na udaru poslije srpskih zauzimanja Srebrenice i Žepe.

PLAN ZA GORAŽDE, NE I ZA BIHAĆ

Kako je napisao visoki, sveprisutni američki diplomata Derek Chollet u knjizi „Tajna povijest Daytona“,  diplomacija njegove zemlje je tražila da se ta „pravila mogu protegnuti i primjenjivati i na ostale zaštićene zone poput Bihaća, Tuzle i Sarajeva. Sjedinjene Američke Države nastojale su da se donese i ta odluka, ali su zbog snažnog britanskog protivljenja pristale na odgodu rasprave“. I druge zemlje, poput Francuske, protivile su se uključivanju NATO Saveza u napade na srpske položaje i vojnike koji su prijetili zaštićenim zonama UN-a. Navođeni su brojni razlozi za to, od kojih je najčešći bio strah od uzimanja talaca na terenu od strane Vojske RS, sa čime su Francuzi već imali teško iskustvo.

U jutro 26. jula Sjevernoatlansko vijeće je donijelo odluku o odbrani Goražda po preporukama Londonske konferencije. Ozbiljan problem je pravio i generalni sekretar UN-a Boutros Ghali koji je tražio da i on bude uključen u donošenje odluka o učešću NATO Saveza u ratu u BiH. Od zahtijeva da „ključ“ od zračnih napada  NATO Saveza u BiH bude i u njegovim rukama. Ghali je odustao tek nakon telefonskog poziva američkog državnog sekretara Warrena Cristophera. Kako je napisao u svojoj knjizi Cholett, Holbrooke je telefonske razgovore Cristophera sa Boutros Ghalijem opisao kao „pozive sa maljem u ruci“.  

Dvadeset i drugog jula 1995. godine u Splitu se sastaju predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman i Alija Izetbegović, predsjedavajući Predsjedništva BiH. Sastanak je za bosansku stranu došao u vojnički izuzetno teškom, traumatičnom periodu. Desetak dana ranije Vojska RS je zauzela Srebrenicu i započela genocid nad zarobljenim Bošnjacima. Pred izvjesnim padom bila je i druga zaštićena zona - Žepa. Pored toga, ambiciozna, dugo pripremana deblokada Sarajeva koja je pokrenuta krajem maja i protegnula se na cijeli mjesec juni završila je potpunim neuspjehom i pokazala nisku komandno-operativnu sposobnost Armije BiH. Posebno uznemirujuća tema bila je opsada Bihaća od strane dvije srpske vojske i jedinica Autonomne pokrajine Zapadna Bosna kojim su se pridružile elitne policijske jedinice „Crvene beretke“ iz Srbije pod komandom Franka Simatovića Frenkija, jednog od dvojice čelnih ljudi srbijanske Državne bezbednosti. Ta operacija kodnog naziva „Pauk“ pokrenuta je u kasnu jesen 1994. godine i produžila se sve do ljeta naredne godine.

Ovaj je novinar nakon rata razgovarao sa brojnim komandantima i pripadnicima Petog korpusa ARBiH, kao i MUP-a i predstavnicima civilnih vlasti bihaćke enklave. Rezime svih tih razgovora o vojnim prilikama na području pod kontrolom legalnih vlasti Bosne i Hercegovine bio bi u najkraćem sljedeći: Peti korpus ARBiH u ljeto 1995. mogao je samostalno odbraniti prostor današnjeg Unsko-sanskog kantona, ali ga samostalno, bez suradnje sa Hrvatskom vojskom nije mogao osloboditi! I dalje: porediti odbrambene sposobnosti i snagu obezglavljene 28. divizije ARBiH u Srebrenici i 20-ak hiljada prekaljenih boraca Petog korpusa je krajnje nerazumno!

Potpisivanju sporazuma o vojnoj suradnji Hrvatske i Bosne i Hercegovine u Splitu prisustvovao je ambasador SAD u Hrvatskoj Peter Galbraith. „Amerikanci su znali da je sastanak 22. jula značio mnogo više od jačanja diplomatskih veza“, piše u svojoj knjizi Derek Chollet. On nastavlja: „Hrvati su američkom veleposlaniku kazali da će svoje postrojbe poslati u Bosnu kako bi otklonili pritisak na bihaćku enklavu. Na sastanku dvojice predsjednika (Tuđmana i Izetbegovića, op. S.A.) toga dana potvrđen je sporazum o vojnoj suradnji kojim bi se Hrvati mogli pozvati da se ponovo uključe u rat“, navodi američki diplomata.

Samo desetak dana kasnije, 31. jula 1995. hrvatski predsjednik Franjo Tuđman na Brionima održava povijesni sastanak sa vojnim i političkim vrhom svoje države na kojem su razmatrani ključni aspekti buduće oslobodilačke vojno-redarstvene akcije „Oluja“...

(Nastavit će se)