Kako se bliži susret Trumpa i Putina na Aljasci, režimski mediji u Srbiji intenziviraju "krike i lupetanja" na temu nove podjele svijeta. Zlurado puštaju Ukrajinu niz vodu, prozivaju Zelenskog kao glavnog krivca za ukrajinska stradanja, likujući nad očekivanjem da će Trump sigurno pristati na princip "teritorije za mir" i aminovati Putinu okupaciju i aneksiju, kao što je na to kontinentalna Evropa tridesetih pristala Hitleru.

Naravno, paralelno se nastavlja neutješna TV kuknjava i zapjenjeno huškanje i pozivanje policije na direktan obračun sa studentima i slobodnim građanima, kao i na suspenziju autonomije univerziteta i pravosuđa.

Pored Zelenskog i pobunjenih građana, intenzivirano je pljuvanje i omalovažavanje Evropske unije, kao završni medijski ritual odricanja od evropskog puta koji je u prekidu od Putinove agresije na Ukrajinu u februaru 2022.

Krah evropskih integracija Srbije

Potpuni fijasko evro-agende mora se opravdati navodnom nebitnošću i propasti EU. Više niko, čak ni stidljivo, ne pominje otvaranje Klastera 3, koje je odlagano već nekoliko puta u proteklih devet mjeseci, bez ikakvih šansi da se to desi u dogledno vrijeme – barem dok je ovaj režim na vlasti.

Čak ni od Brnabićke, koja je bila glavni promoter otvaranja Klastera 3 i obećavala formiranje REM-a najkasnije do sredine jula kao uslov za nastavak evropskog puta – nema više ništa. Tišina. "Ni pisma, ni razglednice". Zlobnici bi dobacili da je zaokupljena vježbanjem kako da sastavi bar nekoliko pristojnih prosto-proširenih rečenica za naredne javne nastupe, bez ćaci-lapsusa.

Zavjera šutnje o onome o čemu Aco Srbin ne smije ni da misli

Po dobrom starom srpskom, domaćinskom običaju, o svemu se u našim medijima raspravlja do u sitna crijevca, pušta se mašti na volju sve do golicanja snohvaticama da će Trump Rusiji vratiti Aljasku koju je Amerika zlatom kupila 1867.

Jednom riječju – svega ima, samo onoga najvažnijeg i najaktuelnijeg – nema. Zavjera prešućivanja i gromoglasna tišina koja bruji u ljetnjim vrućinama stvara kod posmatrača utisak da sva ta hiperprodukcija gluposti, laži i toksina u medijima služi isključivo tome da se ne govori o onome o čemu Aco Srbin ne smije ni da misli, a kamoli da komentariše.

Trumpove carine – neugodna istina

Naravno da mislim na famozne Trumpove carine koje su SAD potvrdile Srbiji na nivou od 35 posto. Poslije Švicarske, to su druge najviše carine uvedene nekoj evropskoj zemlji i među najvišima na planeti. Po istom onom dobrom starom običaju, ovdje nailazimo na fenomen drastično različitih brojeva, kao u slučaju Jasenovca, Srebrenice ili starosti srpskog naroda...

Srpska strana govori o 670 miliona dolara izvoza u Ameriku naspram 739 miliona uvoza iz nje, dok zvanične SAD tvrde da je situacija potpuno suprotna – 814 miliona uvoza iz Srbije i samo 210 miliona izvoza!? Svako gura svoj deficit, dok Ujedinjene nacije procjenjuju da je razmjena uravnotežena – po nešto više od pola milijarde dolara.

Poruke iz Washingtona

Kada je Švicarska u pitanju, američke carine su 39 posto, a dileme oko cifara nema. Ukupna razmjena dostigla je 88,4 milijarde dolara, pri čemu je rezultat 7:3 za Švicarsku – izvoz u Ameriku iznosi 63,4, a uvoz iz Amerike 25 milijardi dolara.

Takva ukupna razmjena, sa vrlo nepovoljnim proporcijama po Amerikance, može učiniti Trumpovu taksu razumljivom. Ipak, imajući u vidu da se utakmica igrala po unaprijed utvrđenim i dogovorenim pravilima, kažnjavanje uspješnijeg od strane jačeg ne djeluje nimalo fer.

Za razliku od Švicarske, ovdje se ne radi o novcu

Dok se tamo očigledno radi o ogromnom novcu, to se ne može reći kada je riječ o relaciji Srbija–SAD. Naime, ta je razmjena skoro osamdeset puta manja nego ona sa Švicarskom, i kreće se između, za Amerikance mizernih, 1–1,5 milijardi dolara. Srbija je Americi 99. rangirani spoljnotrgovinski partner, dok je SAD Srbiji među prvih deset.

Tu dolazimo do problema – jer je sasvim očigledno da se, za razliku od Švicarske, ovdje ne radi o novcu, već o političkim porukama koje su natopile svaki od tih 35 procenata.

To Aco Srbin zna, zato i ne smije da pisne – jer bi Trumpov kaubojski gnjev mogao da mu se sruči na glavu. Ne čuju se ni Amerikanci srpskog porijekla, koji su se, kao nikad do sada, u izbornoj kampanji organizirali pod sloganom "Srbi za Trumpa", a uši su nam probili likovanjem nad svojim zaslugama za njegovu pobjedu.

Otrežnjenje nakon euforije

Decenijama se ovdje strpljivo čekalo na taj "novi odnos snaga u svijetu", nakon svih poraza devedesetih, i sada kada je, navodno, konačno uspostavljen, strahuje se da se ne prokocka "istorijska šansa" da se "vrati Kosovo" i pripoje Srpska i Crna Gora – vlažni san svakog radikala...

Međutim, zebnju i nevjericu pojačava ravnodušnost Washingtona prema presudi Dodiku, kao i nastavak "roštiljanja" kroz jednokratna odlaganja primjene sankcija NIS–Gaspromu, koje je na kraju mandata Srbiji uvela Bidenova administracija. Od Grenella, za koga se vjerovalo da će lupiti šakom o sto i riješiti barem pitanje Zajednice srpskih opština – ni traga ni glasa.

A kad neki rijetki politički analitičar digne glas protiv Trumpa, to nije u zaštitu interesa svoje zemlje, nego da bi stao u odbranu voljenog Putina, prema kome se Trump, jel'te, ponekad odnosi previše drsko i naredbodavno.

Propuštene prilike i izolacija

Utihnuli su i rijetki medijski prigovori zbog arogantne nezainteresiranosti ruske strane da učini ustupke Srbiji po pitanju američkih sankcija naftnoj industriji čiji je vlasnik. Papagajski narativ o "neprocjenjivoj važnosti ruskog veta" u Savjetu bezbjednosti kada je u pitanju priznanje Kosova ne jenjava, iako njegova izlišnost postaje sve očiglednija, a štetne posljedice neuvođenja sankcija Rusiji – sve teže.

Sve se češće postavlja pitanje: zašto se, pobogu, ne računa s kineskim vetom po istim pitanjima u UN-u, iako se Srbija ekonomski otvorila prema Kini daleko više nego prema SAD i Rusiji zajedno?! Nažalost, ni o tome se u srpskoj javnosti ne razgovara. To je prepušteno Aci Srbinu – da se on sjeti i odluči. Mi smo tu da lajemo jedni na druge.

Usamljenost na političkoj sceni

Sasvim je očigledno da je odnos Trumpa i Putina prema Srbiji i Vučiću, koji se kretao između ravnodušnosti i pasivnog kažnjavanja, sada dobio na intenzitetu – barem kada je američka administracija u pitanju. S obzirom na to da smo unaprijed isključili bilo kakvu suštinsku finansijsku važnost carina zbog zanemarljivih cifara, jasno je da se ovdje radi o porukama druge vrste.

Biće da tih 35 posto predstavlja neku vrstu aktivne simbolične kazne – otvoreni neprijateljski čin prema režimu koji svoje iskreno, duboko i suštinsko neprijateljstvo prema zapadnoj civilizaciji nije uspio da sakrije, ni iza tobožnje velike ljubavi i obožavanja Donalda Trumpa. Niko nije tako duboko i tako nježno analizirao svoj odnos prema Trumpu. Nije bilo teško – vježbalo se s Putinom godinama prije toga.

Dok studentsko-građanski protest polako, ali sigurno zatvara krug oko naprednjačkog kartela, njegov Don – usamljeniji je nego ikad. Kao da je ispao iz "Gorskog vijenca", iz stiha gdje Vladika s gorčinom pjeva:

"...A ja što ću, ali sa kime ću? Malo ruka, malena i snaga, jedna slamka među vihorove, sirak tužni bez igdje ikoga..."

Dokle?!