Europska sigurnosna arhitektura prolazi kroz najveću transformaciju u ovom stoljeću, potaknutu rastućim osjećajem prijetnje i obnovljenom predanošću vojnom naoružavanju. Nakon desetljeća smanjenih izdvajanja za odbranu poslije Hladnog rata, danas se događa nagli preokret. Države ubrzano moderniziraju svoje oružane snage kao odgovor na rat Rusije u Ukrajini i zbog straha da će se Sjedinjene Države kad-tad povući iz Europe i usmjeriti snage prema Indo-Pacifiku.

U centru tog zaokreta nalazi se Njemačka. Vlada kancelara Friedricha Merza najavila je nabavku oružja i opreme vrijedne 355 milijardi eura do 2041. godine, što je najveći vojni projekt u modernoj njemačkoj povijesti. Plan uključuje masivne investicije u borbena vozila, municiju, ratne brodove, avione, projektile i satelitsku komunikaciju, a provodi se u godišnjim tranšama od 25 do 50 milijardi eura, s manjim izdvajanjima sredinom desetljeća i najvećim krajem 2020-ih. Merz želi pretvoriti Bundeswehr u najjaču konvencionalnu vojsku Europe. Kritičari, međutim, upozoravaju da dugoročna financijska obaveza zahtijeva političku stabilnost i konsenzus koji nije uvijek zajamčen. No sama činjenica da Berlin razmišlja u višedesetljetnim okvirima označava kraj ere njemačke "kulture suzdržanosti".

Odbrambene industrijske supersile

S druge strane La Manchea, Velika Britanija bira drukčiji put. London želi postati "odbrambena industrijska supersila" i do 2027. povećati izdvajanja na 2,6 posto BDP-a. Novi ugovori otvaraju radna mjesta i šire industrijsku bazu, a posebnu pozornost izazvale su investicije u protuzračne sisteme Sky Sabre i nuklearne podmornice. Desetina budžeta za opremu ići će na nove tehnologije, poput dronova i umjetne inteligencije. Dok ministrica financija Rachel Reeves tvrdi da je riječ o ogromnoj prilici za britansku ekonomiju, opozicija optužuje vladu da stvara "dimnu zavjesu" jer NATO već traži i veća izdvajanja, od 3,5 posto za odbranu.

Francuska je nedavno usvojila rekordni odbrambeni budžet od oko 50 milijarde eura, sedam posto više nego lani. To je dio šireg plana od 413 milijardi eura do 2030. godine. Strategija uključuje modernizaciju svih grana vojske i jačanje domaće industrije. Dassault Aviation, primjerice, nastavlja širiti flotu Rafalea i ulaže u razvoj borbenog zrakoplova nove generacije (FCAS), Naval Group gradi nuklearne podmornice i nove fregate, dok Thales razvija kibernetičku sigurnost i AI sisteme za bojište. Kada je riječ o kopnenim snagama, Arquus uvodi nova oklopna vozila Griffon i Jaguar, a Nexter proizvodi haubice Caesar i modernizira tenkove Leclerc. Unatoč snažnom zamahu, i Pariz se suočava s izazovima, od manjka stručne radne snage do tenzija unutar EU, jer svaka država nastoji gurati vlastite proizvođače, što otežava zajedničke projekte i standardizaciju opreme.

Šta rade Poljaci, Danci i Šveđani?

Varšava, u međuvremenu, provodi gotovo potpunu zamjenu sovjetske tehnike zapadnim sistemima. Poljska vojska naručuje Abrams i K2 tenkove, Apache helikoptere, F-35 avione, fregate i domaće haubice. Time se zemlja pozicionira kao centralna kopnena sila NATO-a, a analize RAND-a ističu da takva politika oslobađa SAD dijela obaveza na europskom bojištu. Za financiranje ambicioznih planova, Varšava traži 45 milijardi eura zajmova iz novog europskog programa SAFE. Na sjeveru kontinenta, Danska prelazi u eru pete generacije kupovinom deset dodatnih F-35 aviona i povlačenjem F-16-ica. Istodobno ulaže u Arktik i Grenland, gradeći brodove, satelitske sisteme i infrastrukturu u regiji, koju danski ministar odbrane Troels Lund Poulsen naziva "sigurnosnom crnom rupom".

Švedska također započinje svoje najveće naoružavanje od Drugog svjetskog rata, ulažući oko 31 milijardi dolara u vojsku i civilnu odbranu. Većina novca ide u proširenje vojske, protuzračnu zaštitu i zalihe municije, a ostatak u infrastrukturu.

Industrijska dimenzija ovih ulaganja vidljiva je širom kontinenta. Tvornice oružja šire se tri puta brže nego u mirnodopskim vremenima, a novi pogoni već zauzimaju više od sedam miliona kvadratnih metara. Satelitske snimke koje je analizirao Financial Times pokazuju ubrzanu gradnju na desetinama lokacija, što znači da se europsko ponovno naoružavanje više ne svodi na retoriku, već se materijalizira u tvornicama i proizvodnim pogonima.

Rizici i izazovi

Nova sigurnosna arhitektura oblikuje se najprije u nacionalnim prijestolnicama. Velike sile, prije svega Njemačka, Francuska i Velika Britanija, uspostavljaju međusobne obaveze i grade nove saveze, dok manje (i srednje) države surađuju kroz regionalne inicijative poput Nordijskog odbrambenog saveza (Nordefco). Iako se na kontinentu vide odlučni potezi, proces prate ozbiljni rizici i izazovi.

Istraživanja pokazuju da Europljani žele veću neovisnost od SAD-a, ali su skeptični prema troškovima i žrtvama koje to podrazumijeva. Mladi, osobito generacija Z, rijetko pokazuju interes za vojnu službu, što dugoročno dovodi u pitanje održivost masovnih vojski. Drugi problem je fragmentiranost odbrambene industrije. Iako političari govore o "strateškoj autonomiji", više od 70 posto opreme kupljene nakon 2022. dolazilo je izvan Europe, najviše iz SAD-a. Ovisnost o vanjskim dobavljačima usporava razvoj domaćih kapaciteta, dok konkurencija među državama otežava zajedničke projekte i standardizaciju.

Treći rizik je nedostatak jasnog strateškog smjera. Europa se koleba između jačanja uloge unutar NATO-a i stvaranja paralelne strukture vezane uz EU. Kako naglašava profesor međunarodnih odnosa Michael Testoni pri španjolskom Univerzitetu Instituto de Empresa, dok se ta odluka ne donese, postoji opasnost da će prevladati nacionalna rješenja i djelomične inicijative, što poskupljuje i usporava naoružavanje. Program ReArm Europe, primjerice, državama daje slobodu definiranja vlastitih planova, što olakšava politički konsenzus, ali riskira nastavak rascjepkanosti.

Drugim riječima, Europa se naoružava kao nikad prije, ali njezina snaga neće se mjeriti samo brojem tenkova i aviona. Ovisit će o političkoj volji da se postigne zajednička strategija, o održavanju javne potpore i o sposobnosti stvaranja industrijske baze koja može smanjiti ovisnost o SAD-u. Kako poentira Neil Melvin, direktor Odjela za međunarodnu sigurnost iz londonskog RUSI-ja, buduća sigurnost kontinenta traži više od oružja, prije svega traži koordinaciju i zajedničko planiranje. Bez toga, nova europska sigurnosna arhitektura ostat će krhka i nedovršena.